Krenula sam prema njemu kada me odjednom zapuhao lagani povjetarac, a omekšivač je samo – nestao. Ispario. Nije ga bilo. Jedino što sam uspjela napraviti bilo je zaljuljati se naprijed-natrag s ispruženom rukom prema polici. Pogledala sam niz prolaz, no isti je bio prazan izuzev nekoliko umirovljenika koji su pažljivo čitali etikete.

Za sebe bih rekla da sam blago asocijalna osoba. Nije da mrzim ljude. Nije da nemam prijatelje. Ali ako te mogu izbjeći u tramvaju, vjerojatno hoću.

Ima hodalicu koja bi zavarala slučajnog prolaznika ili tete na šalteru u banci, ali istreniranog promatrača koji mirno čeka tramvaj ne može. Uočila je tramvaj sa sto metara i zaključila da joj treba baš taj. Ne onaj koji dolazi za dvije minute. Ne isti tramvaj koji ide u istom smjeru i dolazi za 4 minute. Ovo je njezin tramvaj. Podiže svoju hodalicu i baca se u trk. Kakvi umjetni kukovi, kakva reuma kad treba uhvatiti svoj tramvaj.

I tako, neki dan sam pročitala članak o krizi dvadesetih godina koja „basically” kaže da je normalno da si totalno „anxious” u svojim 20-ima jer svako desetljeće donosi nekakvu promjenu. Razumijem da su te godine krizne jer „ulazimo” u svijet odraslih. S druge strane, svaka godina je krizna jer se svake godine dešavaju nove nepredvidive stvari na koje možeš ili ne možeš utjecati, to je život, što ne?

Da skratimo priču, novogodišnje odluke ne donosim jer nemaju smisla. Svake godine su iste i svake godine ih se prestanem pridržavati u prvom tjednu jer ne volim kad mi netko određuje što i kako radim, makar to bila ja sama sebi – iz prošlosti. I na kraju svake godine se osjećam kao da nisam postigla ništa jer nisam krenula u teretanu, postala bodybuilder, proputovala svijet ili pohađala tečaj izrade antiknih predmeta od vune.

Realno, kad radiš posao na kojem se naradiš, sve si počneš preračunavati u sate rada. Moram napomenuti da je ovo dosta dobra taktika za prestanak kupovanja gluposti koje bih inače uzela bez razmišljanja. Treba li mi kutija cigareta za koju radim sat i pol? A ovaj highliter za koji moram odraditi cijeli jedan dan kako bih ga mogla priuštiti? I don't think so, buddy.

Nakon mjesec dana izležavanja i nadoknađivanja svog onog sna koji sam izgubila u protekle tri godine, napokon mi se vratila volja za životom. Doslovno. E, a kad se čovjeku vrati volja za životom, on počne imati ambicije.

Postoji razlika između studenta koji studira i studenta koji „studira i radi“. U našem je narodu onaj koji „studira i radi“ nekakva enigma koja nit' je tu – nit' je tamo, ništa ne stigne, a ipak nekako stiže sve. Postoji razlika i između onih koji rade za džeparac i onih koji rade za stanarinu. Ovoj drugoj skupini 600 kn džeparca mjesečno nije baš dovoljno za sve.

Mater i ćaća nemaju firmu u kojoj se mogu zaposliti kad završim studij tako da moram naći posao za vrijeme trajanja faksa. Studiram i radim od prve godine kao i 65% ljudi koji studiraju i rade, ne čini me to posebnom. U stvari me ništa ne čini previše posebnom što bi mogla istaknuti u životopisu zato ću samo početi navoditi stvari o sebi i nadati se da ćete me uzeti u obzir kao prihvatljivog kandidata.

Pred vama se nalazi praktični priručnik za uvod u studentski život – dio drugi.

Ima jako puno stvari koje student želi čuti u ispitnim rokovima. Ovo, recimo, nisu neke od tih stvari.

Nemam ja ništa protiv razgovora... ponekad. Samo ne volim odgovarati na tisuću pitanja nepoznatim ljudima jer eto, ne volim. I ne planiram glumiti da volim. Nisam neodgojena, nisam bezobrazna ili nekulturna, samo povremeno volim staviti slušalice i isključiti svijet oko sebe. Jedna od situacija kad mi se ne priča je trosatno putovanje vlakom.

Primijetila sam u zadnje vrijeme ljudsku potrebu uspoređivanja s drugima. Pokušavamo ići u korak sa svima, a na kraju se ostajemo vrtjeti u krug jer svi idu u različitim smjerovima.

Ako ćemo iskreno, ja sam tri Valentinova provela u vezi, što ti ostavlja solidnih 17 koje sam bila sama. U oba slučaja mi taj dan nije predstavljao ništa posebno. Uvjerljivo najbolje pitanje koje sam čula je – kako ćeš proslaviti Valentinovo. Odmah da ti kažem, to je kao da me pitaš kako ću slaviti Dan sabora – nema smisla.

Kao osoba s ograničenim budžetom jer studentske su satnice male isto kao i stipendije, nema posla, država je u banani, idem u "birtiju" popit pet piva jer mi je život užasan i nemam love, odlučila sam vam predstaviti najbolje namirnice i jela iz studentske kuhinje jer znam da to svakom studentu dobro dođe.

Ovo su stvari koje se promijene u tvojem životu kada se odseliš od roditelja i nitko više ne hoda za tobom vičući „obuci potkošulju“ ili „ponesi jaknu, hladno je vani“.

Dosta ti je toga da te nazivaju „odličnim cimerom”? Ide ti na živce što te ljudi hvale svojim prijateljima kao da imaš manire? Potraga za sustanarima nikad ti nije stvarala problem? Dopusti da ti pomognem s par profesionalnih savjeta!

Danas sam ovdje kako bi vam otkrila male istine o studentskom životu koje ti nitko nije rekao, ili je, ali si još sladak i naivan pa misliš da se takve stvari događaju samo drugim ljudima. Studentski život nije ni blizu „teen“ filmovima gdje su partiji svaki dan, alkohol teče u potocima, cimer ti istog trena postane „best friend for life“, a sve ispite daješ u roku.

Odmah ću te na početku razočarati - ovo nije tekst o Severini. Čak nije ni tekst o štikli. Ovo ti je tekst o jednim lijepim cipelama, yolu i mojoj nesposobnosti da budem žena. Priča ide ovako...

Debljam se. Mislim ne trenutno, inače se debljam. Znaš zašto? Jer sam u gradu gdje mi majka ne kuha ručak svaki dan i imam posao, faks i fuj obaveze odraslih ljudi tipa pranje veša, suđa, presađivanje cvijeća, plaćanje računa i tako dalje. Znaš koji je moj pojam nutritivnog i zdravog obroka? Tjestenina s tunom. Čisto iz razloga jer je gotova kroz pet minuta.