Baba u tramvaju
Ima hodalicu koja bi zavarala slučajnog prolaznika ili tete na šalteru u banci, ali istreniranog promatrača koji mirno čeka tramvaj ne može. Uočila je tramvaj sa sto metara i zaključila da joj treba baš taj. Ne onaj koji dolazi za dvije minute. Ne isti tramvaj koji ide u istom smjeru i dolazi za 4 minute. Ovo je njezin tramvaj. Podiže svoju hodalicu i baca se u trk. Kakvi umjetni kukovi, kakva reuma kad treba uhvatiti svoj tramvaj.
Ima hodalicu koja bi zavarala slučajnog prolaznika ili tete na šalteru u banci, ali istreniranog promatrača koji mirno čeka tramvaj ne može. Uočila je tramvaj sa sto metara i zaključila da joj treba baš taj. Ne onaj koji dolazi za dvije minute. Ne isti tramvaj koji ide u istom smjeru i dolazi za 4 minute. Ovo je njezin tramvaj. Podiže svoju hodalicu i baca se u trk. Kakvi umjetni kukovi, kakva reuma kad treba uhvatiti svoj tramvaj.
Zla sestra babe iz vlaka, dio prvi.
Budim se. Dan je lijep. Bio bi još ljepši da danas ne moram ići u referadu, ali što je, tu je. Nažalost, ne kasnim, pa nemam dobrog razloga za pozvati Uber, ovako će mi samo biti žao dati 20 kuna za vožnju kada sam mogla dati 4.
Spremam se i jurim na stanicu. Taman je ono nezgodno vrijeme između 9 i 10 sati kad se bakice i djedovi okupljaju na tržnicama. Hvala bogu da ne živim na Trešnjevačkom placu. #živim
Do faksa mi treba nekakvih pola sata ugodne vožnje tramvajem, možda i koja minuta više, ali to nećemo reći kontroloru. Dolazi devetka, i to nova devetka, što znači da ne moram istegnuti mišiće dok se popnem u tramvaj jer sam niski čovjek koji ima problema kad mu je prva stepenica u visini glave.
Tramvaj se lagano zaustavlja, kad eto nje – baba. Ne bakica, BABA. Inače, ako niste upućeni, babu ne definiraju godine nego stanje duha. Jednako kao što pedera ne definira seksualna orijentacija nego mentalni sklop. Još točnije, eto babe pedera.
Baba peder ima hodalicu koja bi zavarala slučajnog prolaznika ili tete na šalteru u banci, ali istreniranog promatrača koji mirno čeka tramvaj ne može. Uočila je tramvaj sa sto metara i zaključila da joj treba baš taj. Ne onaj koji dolazi za dvije minute. Ne isti tramvaj koji ide u istom smjeru i dolazi za 4 minute. Ovo je njezin tramvaj. Podiže svoju hodalicu i baca se u trk. Kakvi umjetni kukovi, kakva reuma kad treba uhvatiti tramvaj. U roku od 0,02 sekunde je pred vratima, brža od svjetlosti. Jedino što bi neutrenirani prolaznik primijetio jest lagani vihor, jer je baba toliko brza da ju ne vidiš. Nemaju pojma što je taj vihor koji vlada Trešnjevačkim placem.
Baba peder se teleportirala ravno ispred prvih vrata tramvaja. Vozač i putnici koji naivno žele izaći na stanicu ne slute još što ih čeka. Vrata su se otvorila 5 milimetara, a baba se već počinje gurati. Nema veze što ljudi žele izaći, babu to ne zanima. Bode ljude laktovima, ruši djecu, hodalica joj služi kao oružje kojem se rijetko tko želi usprotiviti. Ona je u tramvaju prije nego je prestao zvučni signal za otvaranje vrata. Baba je postavila dominaciju. Žene vrište, djeca plaču. Pokaz za umirovljenike vadi kao ratno oružje, baca ga na aparat za cvikanje karata, a on joj se vraća kao bumerang.
Lagano ulazim iza babe. Trenutak se dvoumim hoću li sačekati devetku koja dolazi za 5 minuta, ali odustajem, ovaj tramvaj izgleda poluprazno, kakav će biti idući je lutrija.
Kada je jednom u tramvaju, imam priliku svjedočiti babinoj transformaciji. Brža je i bolja od Mjesečevih ratnica, samo joj fali pozadinska glazba Ona je sada nemoćna bakica s hodalicom koja se samo želi prevesti od točke A do točke B. Slaže izmorenu facu kao da joj je težina svijeta na leđima, dok joj u očima vidiš da traži SVOJE mjesto. Ne može sjesti na bilo koje, nisu sva ista, ona u svakom tramvaju ima svoje mjesto i uvijek sjedi na njemu. Stoji na sredini prolaza i snima situaciju.
Tramvaj uistinu je poluprazan i ima hrpa slobodnog mjesta. Nakon cvikanja karte pokušavam se provući kraj babe kako bi se stacionirala negdje na sredini tramvaja jer je tamo obično najmanja gužva, ako će je biti. Nespretno se provlačim i slučajno zapnem za babinu hodalicu. Pogleda me s mržnjom. Sranje.
Zamjerila sam joj se i strah me što će učiniti sa svojim bumerang pokazom. Lecne joj se kuk. Od mog zapinjanja, ne od sprintanja na 100 metara, logično. Ispričam se, ali ona šuti i promatra me ravno u dušu.
Požurujem korak do sredine tramvaja, pravim se da se ništa nije dogodilo i sjedam jer je slobodnog mjesta kao u priči. Pogledom okrznem babu. Gleda me. Ja sam njezina iduća meta i to dobro znam. Laganim korakom stogodišnjaka kreće prema meni cijelo vrijeme gledajući me ravno u oči. Pokušavam se smiriti jer znam da može nanjušiti strah.
Baba peder staje ispred mene sa svojom hodalicom. Gleda me. Počinje valcer njezinog dubokog disanja i pogleda prema meni. Ovo je nepisan znak za ustani, neodgojeno kopile. Ja se ne želim ustati, iz principa, ovo je slobodna država. Baba je okružena s 5 slobodnih sjedala na koje može, i ima pravo, sjesti. Dvojica mladića se ustaju i nude joj svoje mjesto, ali baba ih ignorira. Ona želi ovo mjesto, moje mjesto.
Gledam kroz prozor i ignoriram ju, ali osjetim njezino neodobravanje. Vadim mobitel, šaljem posljednje pozdrave familiji, pišem oporuku jer ne znam za što je sve baba sposobna. Tražim slušalice po torbi ali ih nema, one su mi bile jedina nada. Pokušat ću igrati na emocije – vadim indeks i zainteresirano promatram vlastite ocjene ponovno proživljavajući traume svakog ispita. Puštam suzu-dvije. Babu nije briga.
Nakon dvije stanice disanja i gledanja u mene počinje monolog.
– Jao, ova mladež danas, kako su nekulturni, kako se to ponašaju prema nama starijima. Ja dok sam bila u njihovim godinama uvijek sam poštovala starije, to im je sve od onog mobitela u koji zure cijeli dan, s nikim ne pričaju, ništa ne rade, sve bi na gotovo. Ja svoju djecu nisam tako odgajala. – viče drhtavim glasom.
Viče toliko da je neugodno i meni i onoj dvojici mladića u tramvaju.
Nekoliko stanica kasnije, babino disanje počinje vladati mojim umom. Još uvijek stoji ispred mene iako je mogla sjesti 25 puta na 25 različitih mjesta.
Duhovno slomljena i bez trunke ponosa podižem pogled prema njoj i pitam Hoćete sjesti?
Nema potrebe, tu silazim, odgovori.
Duhovno skršena vraćam se doma na spavanje. Pješke.
