Woke ideologija: tolerancija ili izgubljena generacija?

Društvo u kojem živimo sve se više okreće „toleranciji“ kao vrhovnoj vrijednosti, no pitanje koje se postavlja jest – gdje su granice te tolerancije? Nekoć jasne definicije realnosti sada se zamagljuju u moru društvenih eksperimenata, gdje se svaka individualna percepcija ne samo prihvaća već se nameće kao apsolutna istina.

U atmosferi gdje se „ja identificiram ili osjećam kao“ pretvara u zakon, sve češće vidimo zabrinjavajuće trendove među mladima. U društvima već imamo djecu koja ne samo imaju osjećaj da su trebali biti rođeni sa suprotnim spolom, već tvrde da su životinje ili objekti. Ne, ovo nije hiperbola. Sve su češći primjeri djece od desetak godina koja mijauču na ulicama, ližu „šape” kao lisice ili neke druge životinje, a čak i komuniciraju s prijateljima i ljudima u okolini ponašajući se kao životinja. A od škole, roditelja i zajednice se očekuje da to prihvate kao dio „njihova identiteta“.

 

Kad je „tolerancija“ put u izgubljenost

Woke ideologija, koja se prvotno zalagala za ravnopravnost i borbu protiv stvarnih nepravdi, izokrenula se u nešto drugo – prisilno prihvaćanje bilo kakve ideje, bez obzira na njezinu racionalnu osnovu. Učimo djecu da je njihov identitet nepromjenjiv, čak i kad je riječ o očitim psihološkim ili socijalnim problemima koji traže pomoć, a ne slavljenje.

Fenomen kada djeca uzimaju identitet drugog spola ili nečega što nisu biološki, primjerice životinje (što se često naziva furry identity ili therianism), može biti primjer radikalnih oblika identifikacije, ali danas se sve češće promovira pod zastavom apsolutne inkluzivnosti.

Djeca nisu mačke. Djeca nisu biljke. Djeca nisu likovi iz animea, koliko god duboko vjerovala da jesu. Njihova nesigurnost, anksioznost ili društveni pritisak ne bi se smjeli pretvarati u trend, već bi trebali biti prepoznati kao poziv u pomoć.
 

Tko su žrtve?

U konačnici, djeca su ta koja će ispaštati. Umjesto da ih učimo kako se nositi s realnošću, učimo ih da stvarnost mogu redefinirati kako im odgovara. Problem je što, u pravom svijetu, realnost ne pristaje na nečije osjećaje. Kad odrastu i shvate da svijet ne mari za njihove životinjske identitete, već za vještine, znanje i sposobnost funkcioniranja u društvu, već će biti prekasno. Tada dolazi kriza identiteta, a mentalno zdravlje koje je trebalo biti prioritet od početka, već će biti ozbiljno narušeno.

Trumpova odluka o priznavanju dva spola nije radikalna, ona je jednostavno logična. Kad društvo izgubi uporište u znanosti, razumu i objektivnoj realnosti, ne ostaje ništa osim kaosa. Prihvaćanje različitosti i poštivanje drugih nisu isto što i bezuvjetno potvrđivanje svake ideje koja se pojavi. Možda se ne moramo slagati s politikama raznih „Trumpova”, ali bismo trebali poštovati biološke zakone i znati prepoznati poziv u pomoć.

Mladi trebaju podršku, ali ne kroz ohrabrivanje svakog hira, već kroz razumijevanje i vođenje. Vrijeme je da se probudimo – ne u woke smislu, već u onom pravom.
 

---

*Kolumne su stavovi autora i ne moraju imati nužno nikakve veze sa stajalištem redakcije portala Studentski.hr.