Tamara Kordovan

Baba u vlaku

Baka Cool

Nemam ja ništa protiv razgovora... ponekad. Samo ne volim odgovarati na tisuću pitanja nepoznatim ljudima jer eto, ne volim. I ne planiram glumiti da volim. Nisam neodgojena, nisam bezobrazna ili nekulturna, samo povremeno volim staviti slušalice i isključiti svijet oko sebe. Jedna od situacija kad mi se ne priča je trosatno putovanje vlakom.

Idem kući! Moje putovanje počinje puno prije dolaska na sam kolodvor i kupovanja karte. Moje putovanje počinje tri dana prije kad se psihički pripremam da ću se truckati u vlaku pola dana i vjerojatno lagano gubiti volju za životom. Ali, vrijeme je lijepo, obaveza nemam ostatak tjedna pa ovo ne bi trebalo biti toliko loše iskustvo kao inače. Vlak kasni samo 45 minuta što je apsolutno divno jer to znači da bi još istog dana mogla stići do rodnog kraja. Na kolodvoru uistinu nema puno ljudi što mi daje nadu da ću biti sama u kupeu. Mogu pobacati sve svoje stvari gdje hoću, mogu se razvaliti po sjedalima, mogu pjevati na glas ne strahujući se da će me netko osuđivati. Nakon ubacivanja 34 kofera u vagon zaputim se u traženje savršenog mjesta jer mi ovaj dan pruža taj luksuz. Taman nađem jedan savršeni – kroz čiji prozor vidim stanicu na kojoj vlak staje, u kojem postoji utičnica za struju, čak i zastor koji mogu navući ako mi bude išlo sunce. Svi su drugi kupei apsolutno identični ovome, ali ovaj je poseban, ovaj je moj. Sjedam, razbacujem stvari i priželjkujem da ovo savršenstvo potraje barem još malo... ali ne.

Evo nje. Baba špijun, koja želi znati sve o tebi. Otvara vrata tvog kupea s pitanjem jel slobodno? Ti ne možeš reći ne. Kako reći ne dragoj miloj starici, iako pouzdano znaš da ima još barem tri kupea oko tvoga koja su slobodna, ali je baba odmah shvatila po čemu je ovaj tvoj savršen. I ona ga želi. Baba ulazi, ti očigledno vadiš slušalice i namještaš glazbu. nije bed što će biti još netko kraj tebe, ali barem možeš slušati glazbu i biti donekle zen.

Te slušalice vadiš iz torbe uz laganu prezentaciju. Polako, da zapazi svaki tvoj pokret. Vidi, izvlačim ih, ukopčavam u mobitel, stavljam u uši. Iznad glave ti šljašti neonski znak NEMOJ PRIČATI SA MNOM. Baba taj neonski znak ne vidi. Vidi ona da ti imaš slušalice jer si naočigled pomakla kosu iza ušiju kako bi bilo uočljivije da ih imaš, jer kablovi koji vise svuda po tebi očito nisu dovoljan znak ičega.

Babu ne sprječava, sjeda drito preko puta tebe, iako u kupeu ima 6 (6!!!) slobodnih sjedala. Ona želi sjesti preko puta tako da nećeš moći ispružiti noge cijelim putem. Smješka se. Ti gledaš u mobitel. Baba gleda u tebe. Ti je pogledaš i nasmješiš se jer nisi pi*** od čovjeka. Greška, greška u koracima. Baba tvoj smiješak protumači kao počni pričati sa mnom.

Baba počinje pričati iako ti u ušima trešti tvoja omiljena pjesma. Vidiš kako pomiče usta. Stopiraš pjesmu jer ne čitaš s usana pa ne znaš da li je neko pitanje u igri.

  • "Znate koliko je sati?" pita te.

Odgovaraš jer znaš koliko je sati Imaš mobitel u rukama pobogu.

Baba sanjivo gleda kroz prozor, ti to protumačiš kao prestanak vašeg dijaloga. Naivno, ponovno pališ glazbu. Prolazi pjesma. Dolazi druga. Baba ponovno otvara usta. Stopiraš.

  • "Jooj, što je lijep dan vani", izjavljuje.

Odgovaraš kako je, lijep je dan. Jer vidiš kroz prozor, jer imaš oči, jer sunce sja, a nije dugo, jer ideš kući. Mogao je biti još ljepši da si sam u kupeu i da ne moraš pričati s nikim barem dva-tri sata. Ali pristojan si, nisi odgajan da budeš nekulturno govno.

  • "Bogu hvala, već su dugo padale ove kiše"

“Aha” odgovoriš. Jer si svjestan da su padale kiše. Da vrijeme prije ovog nije bilo dobro Gadno je bilo. Ali sad je sunce. Lijep je dan. Ideš kući. Baba ušuti i nastavlja gledati kroz prozor.

Stisneš play. Baba šuti.

Taman se lagano uvlačiš u blage tonove razmišljajući što je majka napravila za ručak dobrodošlice. Gledaš kroz prozor, vani je stvarno lijep dan, ima baba pravo. Pogled ti slučajno odleti na babu... baba priča. Već neko vrijeme očigledno, a ti ispadaš pi*** jer imaš slušalice. Neugodno ti je. Panično vadiš slušalice iz ušiju jer si propustio početak razgovora u kojem je očekivano da sudjeluješ, ne znaš na koliko pitanja nisi odgovorio, a trebao si. Ponovno greška.

  • "A kamo putujete?" Pita baba.   
  • "Do Nove Kapele", odgovoriš.
  • "Ajoooj, lako se vama"

Moraš nastaviti razgovor. Vidiš da joj je teško jer tvoje putovanje traje samo dva i pol sata, a po njenom uzdahu znaš da ona putuje duže. Pitaš:

  • "Do kuda Vi?"
  • "Vinkovaca", odgovara kao da joj je na duši teret svog svijeta
  • "Uh, ima do tamo", inteligentno primjećuješ. Znaš da ima do tamo, ali očito je tvoj mozak smatrao da je to bitno spomenuti.
  • "Ima, ima, 4 sata." 

Obje gledate kroz prozor. Kao da će vam se ukazati nekakvo čudo koje će vas obje teleportirati do Vinkovaca u ovom času. Polažeš nadu u vraćanje svojoj glazbici, miru, tišini.

  • "Kod sestre idem", kaže baba.

Nada instantno nestaje. Spuštaš slušalice u krilo jer znaš da se ova konverzacija neće završiti uskoro. Džabe si skidao diskografiju Motörheada jučer i brisao sve ostalo s memorijske.

  • "O pa fino", odgovoriš jer ne znaš što drugo reći. Ti ne ideš kod sestre. Ti nemaš sestru uopće.
  • "Je, tako ja to malo, znate putujem vam iz Splita, bila sam kod sina i njegove žene tamo."
  •  "Aha, aha", shvaćaš ti da baba ima uzbudljiviji život od tebe.
  • "Lijepo je tako malo otići."

Bome je baba, bome je.

  • "Eto, njegova falimija isto", nastavlja. "Strašno, ona žena njegova. Nedjeljom ni u crkvu ne ide, nit djecu tjera da idu. A moj Ranko kršćanski odgojen, svaku nedjelju na misu, vjeronauk, sve sakramente primio. Nije mi jasno što je tu vješticu uopće oženio."

Ne znaš što reći na ovo. Baba te značajno gleda jer zna da ti ne ideš u crkvu nedjeljom. I ti znaš da ne ideš u crkvu jer ne ideš od 3. osnovne, ali to je samo tvoja stvar. Ipak ti je trenutno krivo što ne ideš jer ti baba gleda ravno u dušu.

Baba otvara usta. Moliš se već nekoj višoj sili da pitanje ne bude o Bogu, moliš se jer ne znaš što bi odgovorio da ne ispadneš nepristojan, jer ti se ne raspravlja o tome i pun ti je kufer da te ljudi pokušavaju preobratiti na nešto. Moliš se da se u babi ne probudi agresija jer ne znaš kako će reagirati, možda je terorist, možda je u HDZ-u, možda je u mladosti radila kao izbacivač u klubovima pa ćeš letiti ne iz kupea, nego drito iz vlaka. Odgovaraš pametno:

  • "Živim ja kraj jedne crkve tu u Zagrebu, lijepa je jako."

Babi je to dovoljno. Znaš da je lijepa što znači da si bio unutra. Znači da se razgovor može nastaviti. Nisi nikad bio u toj  crkvi, ali prolaziš kraj nje svaki dan. Uistinu je lijepa unutra, ali ne želiš ući jer te strah da se ne zapališ sam od sebe na ulazu.

Nisi primjetio da si napravio grešku. Kobnu, kobnu grešku gdje si dao informaciju o svome životu što znači da bi ih mogao dati još. Počinje paljba pitanjima, a ti nesvjesno spuštaš slušalice na sjedalo do sebe i tiho se pozdravljaš s Lemmyjem.

  • "A što radite u Zagrebu? Gdje živite? Znam ja di je to. Tamo vam je od moje sestre nećakinje bratovog djeda susjed živio pa smo mi kao djeca išli kod njega svaki mjesec. Ma drugačije je to bilo tad. A i taj vam je susjed, Milorad se zvao, stalno neke spačke radio. Ne znamo mi otkud je on taj stan kupio uopće. Bio zaljubljen u Anđu iz mog sela. A Anđa Vam je od moje rodice sestrina ujaka kćer, isto se po selu, da ne kažem šta. Al drugo je to vrijeme bilo nije se to samo tako moglo saznati. Ali  Anđina prijateljica se u Zagrebu našla s našim Miloradom pa mu je rekla, ljubomora vam je to velika bila, htjela je ona Milorada za sebe. Pa mu je rekla za Anđu, da ova po selu jelte, a Milorad jadan šta će, nije to bilo telefona tada samo tako da nazoveš pa popričaš, to su vam samo fine familije imale. I tako se Milorad za tu prijateljicu fino priženio. Dvoje djece imali. Luka i Mateja. Milorad umro nedavno, ma ima to već sigurno 10-ak godina, a stan djeci ostavio. Ona njegova razvratnica odmah novog našla i priženila se dalje. Znate, odmah se vidilo kakva je to žena čim je ona tako Anđi iza leđa radila. A taj stan, dobar stan bio za to vrijeme, znate to vam je, dok je Tito bio na vlasti... Eto, ta djeca se i dan danas oko tog stana bore, ne razgovaraju, a imali su oni i neku zemlju blizu Zagreba tu, to je isto bilo…

I tako te baba iz vlaka uvuče u pravu ex-you sapunicu koja vezuje Milorada i Anđu. Ne znaš ti tko su ti ljudi, ali suosjećaš s jadnim Milom, kako su ga prijatelji zvali. Pošten i dobar je bio, duša od čovjeka što bi se reklo. Uvučeš se do grla, slušaš jer šta ćeš i šutiš. Baba se vraća u neke dane svoje mladosti, a tebi je čak zanimljivo čuti kako je to bilo nekad.

Dolaziš do odredišta, pozdravljaš babu i zaželiš joj sretan put do Vinkovaca. Zaželiš joj sreću s tom vodom u koljenu i onom remumom na koju se žali svima, a nitko joj još nije uspio pomoći. Kažeš joj nek' pozdravi sestru Maricu, i rodicu Milku i djecu njihovu, jer vidiš da su to sve dragi ljudi. Baba te nudi Bronhi bombonima i ti uzmaš jedan iz čiste pristojnosti i sjećanja na svoju baku koja je uvijek imala Bronhi bombone uz sebe. Povremeno i Dimnjačara

Izlaziš van pod dojmom trosatnog babinog monologa, zaključiš da putovanje nije tako strašno prošlo i da je ženu trebalo samo malo saslušati. Ponovno pogledaš na mobitel i skužiš da ti je baterija prazna. U napadaju panike nisi zaustavio glazbu koja je svirala od Zagreba.

Ma je*** bateriju i sve, živjela ti meni baba.

Komentari na članak

Vezani članci

Kako ju bezbbolno dobiti?

Lakše do vize

Američka viza – u tren oka!

U Hrvatskoj se još uvijek odbija 4 – 5% predanih zahtjeva za vizu za SAD. Pročitajte naše upute i ispunite sve tražene korake jer ćete biti sigurni da se nećete naći u spomenutom postotku!

Predavanje Tomislava Perka, 10.04.

Predavanje na Hrvatskim studijima

Najveća je iluzija da život nema rok trajanja, uvjerava nas Tomislav Perko

Svoju turneju po Hrvatskoj „1000 dana ljeta˝ Tomislav Perko zaključio je prošlog ponedeljka, 10. travnja predavanjem na Hrvatskim studijima.

Putovanje

Putovanje, fotografija i uživanje

Ljubiteljima putovanja i Instagrama nudi se posao iz snova

Putoholičari i ljubitelji društvenih mreža konačno su došli na svoje.

Hrvoje Ivančić Zaatar

Moji studentski dani – Hrvoje Ivančić

"Kočilo me je jedino to što se nikad nisam svrstavao u klanove i podilazio nadređenima"

Svi su jednom bili tu gdje smo mi sad. I preživjeli su, a kako im je bilo, što ih je brinulo, gdje se izlazilo i s kim se pilo otkrivamo u studentskim danima slavnih. Svoje studentske dane s nama je odlučio podijeliti hrvatski putopisac, povjesničar i novinar Hrvoje Ivančić.

Amalfi obala 1

Tips&tricks by Dino Đula

1, 2, 3... Napulj!

Saznajte što sve morate vidjeti i učiniti u Napulju!