Moja štikla!

Puno toga mi se dogodilo u međuvremenu pa nisam baš stigla biti nešto inspirirana za pisanje. Znaš ono, učenje, ispiti, posao, alkohol, dijagnosticirali mi sindrom kroničnog umora, skoro me tramvaj ubio... Klasika. Rekli su mi ljudi da me vole čitati pa se iskreno ispričavam svim svojim *obožavateljima što kolumne ovako dugo nije bilo (boooook mamaaa).

Ova priča ti počinje davne... prije dva tjedna kad sam ušla u jednu robnu kuću gdje ne ulaze* srednjovječne mame ograničenog kapaciteta inteligencije. Ušla sam bez nekog posebnog cilja, osim da moja kolegica proba jednu od najružnijih haljina koje sam ikad vidjela. U stvari, i nije bila tako ružna, samo mi je palo na pamet kako bi ja vjerojatno izgledala kao šunkica u ovitku da ju obučem, a ta misao mi je bila iznimno stresna pa sam odustala od odjeće i otišla pogledati cipele. Jer za cipele nikad nisi predebela.

Ono kad kod muških imaš tim “sise” i tim “guzice”, tako kod žena imaš tim “cipele” i tim “torbice”. Ja sam više tip žene koja će pojesti kebab pa će u haljini izgledati kao šunkica, jer mama me učila da su šunkice zdrave pa ispada da zdravo živim.

Anyway, moj stil su više starke/marte jer su a) jednostavne, b) traju, c) nema nekih komplikacija oko izbora boje – crno i uvijek crno. Jedini problem se pojavljuje kad dođeš u neke odrasle godine i moraš ići na odrasla svečana događanja tipa promocije, krštenja, vjenčanja, Nec… već negdje.
Tamo te ljudi obično pitaju jesi li svjesna činjenice da poluraspadnute marte ne idu uz svečanu haljinu. Pokušaš ti njima objasniti da nemaš baš para da si kupiš nove, fensi marte koje ćeš nositi samo na posebna događanja jer nove fensi marte koštaju četveroznamenkasti broj kuna, a tebi taj četveroznamenkasti broj kuna može komotno pokriti stanarinu i režije za jedan mjesec, pa radije hodaš okolo u poluraspadnutim martama. Čisto da se objasnim, poluraspadnute su jer ih nosim tokom cijele godine na faks, na koncerte i na šutke, pa je malo teško ostati čitav u takvim uvjetima. Isto tako, u štiklama ili bilo čemu sa povišenom petom hodam kao tek rođeno tele po užarenim lego kockicama, a stvarno ne moram ljudima davati još koji razlog da mi se smiju u facu.

Uglavnom, da skratim priču, kupila sam si cipele. Nisu čak štikle, već lijepe cipele s povišenom petom koje mi se sviđaju, a i kontala sam da nije jako teško hodati u njima. Wrong.
Problem je nastao kad sam cimericu pitala kako da izvježbam hodanje u njima, a da se ne sramotim previše. Po stanu ne želim hodati u cipelama jer poštujem susjede koji žive stan ispod mene i ne želim da me kamenuju, a i nemam neke ambicije šetati po stanu. Stan je mjesto za spavanje i mjesto gdje za kompjuterom u poderanoj trenirci i staroj majici išaranoj markerima sjediš i pišeš kolumnu (ljudi koji podcrtavaju skripte flomasterima likes this) . Isto tako, u stanu imam parket, a koliko sam upoznata sa vanjskim svijetom, na ulicama parketa nema. #dobraideja.
Kako god, cimeričin prvi zaključak je bio da odem na faks u njima, no obzirom da mi je faks na drugoj strani grada, a ja nisam neki tip za ekstremne sportove, odlučila sam se za bližu opciju.
Otišla sam na posao u cipelama.

Da ti objasnim neke stvari. Nemoj se smijati ženama koje nabadaju u štiklama. Jest da je malo smiješno kad vidiš curu koja je sređena i stvarno se trudi biti zgodna, što joj i uspjeva dok stoji na mjestu, zavodnički naslonjela na šank. No čim napravi prvi korak izgleda kao da ju netko bejzbol palicom udara po leđima dok joj zglobovi prijete da će svakog trena iskočiti iz ležiša. Ali ta žena barem ima samopouzdanje i jednog dana će moći otići na Olimpijske igre i sudjelovati u kategoriji "hodanje po žaru", dok ti recimo - nećeš.

Drugo, socijalni eksperiment “Tamara u štiklama” je prošao otprilike ovako;
hodala sam kao na štulama cijelo vrijeme, trudeći se da ne padnem i ne slomim nos jer je ovo prilično glup razlog da slomiš nešto. I da slomim nos, na hitnoj bi mi bio bed reći da sam se polomila u štiklama pa bi morala izmisliti priču kako sam se potukla s bandom motorista, a imam snažan filing da mi ne bi vjerovali. Većinu vremena sam se pridržavala za zrak, izgledajući pritom kao da balansiram košaru voća na glavi sve dok hodam po špagi iznad ponora istovremeno recitirajući Krležu, jer da, tolika koncentracija mi je trebala u tom trenutku. O skretanju da ne pričam, cipele s petom su ful teške za upravljanje kad trebaš skrenuti negdje. Ako ih planiraš nositi, toplo preporučam nabavku žmigavaca, jer bi u suprotnom moglo biti teško ozljeđenih sudionika u prometu.
Još ovako raspoložena za yolo stil života, taj dan sam odlučila staviti sjajilo na usne (momci, to vam je ono ljepljivo, sjajno) koje k’o fol ima neku mentu u sebi pa ti usta od toga budu veća. To nikako nije bio pametan izbor jer, prvo, moja usta ako budu imalo veća izgledaju kao da će svakog trenutka zapjevati “Uno momento”, a drugo, ako puhne vjetar… čak ako je povjetarac, ma ako se netko prebrzo okrene prema tebi, sva kosa koju posjeduješ zalijepi ti se za usta.

I tako prije neka dva tjedna ste mogli vidjeti mene, kako usred Zagreba, pokušavam držati zrak rukama da ne padnem, s kosom zaljepljenom za facu dok recitiram Krležu.  Žao mi je, ali ja vas vjerojatno nisam vidjela.

Pozitivno u cijeloj stvari je što ti ljudi kažu da imaš lijepe cipele i izgledaš kao da si se potrudila izgledati zgodno. Negativno je što te noge bole naredna tri dana i to ne samo stopala, nego komplet noge, do *daoprostiš* dupeta. Isto tako, postoji mogućnost da pogineš + sporo hodaš pa je manja vjerojatnost da ćeš moći pobjeći ako te netko napadne.

Pouka priče; ponekad napravi stvari koje ne radiš, čisto da se podsjetiš zašto si ih prestao raditi.

A sad me ispričajte, idem si kupiti fensi marte.