U vrijeme ispitnih rokova šutnja je zlato
Ima jako puno stvari koje student želi čuti u ispitnim rokovima. Ovo, recimo, nisu neke od tih stvari.
Ima jako puno stvari koje student želi čuti u ispitnim rokovima. Ovo, recimo, nisu neke od tih stvari.
Rekli su mi danas da izgledam grozno. Što je super jer svaka žena želi da joj barem jednom dnevno netko kaže “izgledaš grozno, jesi bolesna?”. Pogotovo ako nisi bolesna. I ne osjećaš se grozno. Čak ako i jesi bolesna i izgledaš kao da si, kako se u narodu kaže, pobjegla grobaru s lopate, tada ne želiš da ljudi budu brutalno iskreni prema tebi. Ponekad je u redu malo lagati ljudima i reći im da izgledaju jako lijepo, ili čak prešutjeti i ne reći ništa što je često i najbolja opcija. Isto tako, tanka je granica između „izravno i iskreno“ i „bahato i bezobrazno“. Eto ti mudra misao za danas, nema na čemu.
Znate li u kojoj je još situaciji bolje prešutjeti stvari koje su ti na pameti ? U ispitnim rokovima. Svaki student je prošao stres oko ispita, učio redovito ili ne. Ja recimo, ne učim redovito. Zašto je to tako? Jer sam neorganizirana i još hrpa drugih glupih razloga koje nećemo navoditi, kao što je recimo skidanje kamenca s pipe ili slaganje začina po učestalosti upotrebe.
Poanta ovog teksta su stvari koje ne bi trebalo govoriti studentu koji trenutno prolazi traumu ispitnih rokova, jer postoji velika mogućnost da fizički ozljedi najbližim oštrim (ili tupim) predmetom koji mu prvi padne pod ruku. Nemoj mu zamjeriti, za vrijeme ispitnih rokova studenti su najčešće lagano histerični, hipersenzibilni i veoma tankih živaca.
Nemoj postavljati kolegi/kolegici/sestri/bratu/frendu/frendici/susjedi koja je student pitanja kao što su;
„Koliko ispita imaš?“
Definitivno prva stvar. Jer koju god brojku da ti kažem bilo to jedan ili jedanaest, pitanje koje slijedi je „kako to?“. Ako mi je ostalo jedanaest ispita nije dobro, jer kako to, što si radila cijele godine? A ako mi je ostao jedan, opet nije dobro, jer kako sam stigao dati sve ostale ispite osim tog jednog? Završetak ovog razgovora je naravno „Ma nije to tako strašno!“. Normalno da tebi nije strašno. Nemaš ti jedanaest ispita.
„Jesi li počela učiti?“
Nisam. Nisam počela jer imam još hrpetinu drugih obaveza kao što je iskuhavanje kuhinjskih krpa onako kako su to radile naše bake, ili spremanje krastavaca za zimu. Jer su to kvalitete koje svaka žena mora imati.
„Zašto nisi počela učiti na vrijeme?“
Nisam počela učiti na vrijeme jer vrijeme prokleto brzo leti i nisam očekivala da mi je prvi ispit za pet dana. Pa jučer je bila Nova godina pobogu.
„Trebala bi se naspavati.“
Znam da bih se trebala naspavati jer sam u zadnjih tjedan dana spavala šest sati, i to tri sata za stolom, facom zalijepljena za skriptu iz knjigovodstva jer je energetski napitak prestao djelovati taman usred noćne sesije. A žalost nisam kupila dovoljnu količinu i ispraznila sam se naglo kao onaj jadni zec u reklami za Duracell baterije.
„Jel ti nije to puno kave?“
U ispitnim rokovima niti jedna količina kave nije dovoljna količina kave. Ne postoji nešto kao što je previše kave kad trebaš naučiti tristo stranica u jednoj večeri, i da se mogu priključiti na infuziju kofeina priključila bih se.
„Ne bi trebao miješati kavu i energetske napitke.“
Znam da ne bih trebala miješati, i znam da je ta kombinacija gora od miješanja vina, soka od bazge i pelinkovca, ali s obzirom da sam jutros imala ispit i sutra ujutro imam ispit, a poslijepodne usmeni, nemam vremena za spavanje. I da, srce mi tuče kao Thompsonovo kad je pjevao Čavoglave. I možda mi se malko desna ruka oduzima iz nekog razloga, a jedna obrva mi je otpala zbog stresa. Ali nemam vremena za spavanje.
„Kad si zadnji puta pojela nešto?“
Ne znam, kontam da sam prije dva tjedna pojela... nešto.
„Jesi položila što?“
Ne znam, čekam rezultate, ne pitaj, plače mi se.
„Kako je prošao ispit?“
Ne znam, čekam rezultate, ne pitaj, plače mi se.
„Zašto ideš vanka ako imaš ispit sutra?“
Ne znam, ne pitaj, plače mi se.
„Zašto si se sinoć napio ako znaš da imaš ispit danas?“
Plače mi se.
„Ma APP (ako prođem pijem, ako padnem pijem).“
Govorim sama sebi iako realno znam da ću se prvo onesvijestiti u krevet i prespavati tri dana. Nakon plakanja naravno.
I onda prođe paklenih mjesec dana. Tri tjedna se još trijezniš od kave i neprospavanih noći, i kad spavaš sanjaš da polažeš ispite i budiš se obliven znojem. Taman kad te muka malo prođe, jer si shvatio da ako ništa, barem je prošlo, i dolazi ljeto. Dolazi sunce i more, odmor od naporno provedene godine na faksu. Obećaješ si da ćeš iduće godine stvarno učiti od početka semestra i nećeš se dovoditi u ovo stanje u koje se dovodiš već tri godine svaki puta za vrijeme rokova. Taman počneš mirno spavati jer znaš da te više nitko ništa neće pitati u vezi ispita i život će ponovno biti lijep.
Sve dok se ne pojavi znatiželjnik s pitanjem:
„Iiiiii jesi sve uspjela riješiti?“
