Ako te mogu izbjeći, vjerojatno i hoću
Za sebe bih rekla da sam blago asocijalna osoba. Nije da mrzim ljude. Nije da nemam prijatelje. Ali ako te mogu izbjeći u tramvaju, vjerojatno hoću.
Za sebe bih rekla da sam blago asocijalna osoba. Nije da mrzim ljude. Nije da nemam prijatelje. Ali ako te mogu izbjeći u tramvaju, vjerojatno hoću.
Nedjelja popodne. Sjedim s frendicom na kavi u kvartovskom kafiću i pokušavam ubosti šifru od wifija. Nismo u mom kvartu, a ni u njezinom, nego negdje boguizanogu. Znam da je kvartovski jer se osim nas unutra nalazi samo jedan striček koji očito gaji duboke osjećaje prema Žuji s obzirom na to da pije već treću u zadnjih sat vremena.
I tako, pokušavam ubosti šifru od wifija koja ne piše ni na računu, ni na bilo kojem vidljivom mjestu. Nakon što 123456789 šifra nije upalila, jednako kao ni imekafića123 s teškim uzdahom komentiram: idem pitati konobaricu. Usput sam naručila još jednu kavu koja nam se nije toliko pila, ali sam bila pod stresom što ometam ženu koja ima posla preko glave. Ako ćemo poslom smatrati rašpanje noktiju.
Uglavnom, u tom trenutku sam zaključila da sam asocijalno govno od čovjeka koje, ako baš ne mora, neće prići drugim ljudima i pitati ih nešto. Mislim, svjesna sam ja toga već godinama, nije ovo nikakva nova informacija. I znam da je veoma glupo jer 25 sekundi trebaš utrošiti na pitanje recite mi, molim vas, koja je šifra od wifija ili koji je password za wifi. Eventualno, za one malo hrabrije može proći i samo šifra, wifi, ali takve jednostavne stvari u meni bude paniku.
Izvor: Pinterest
Jednako kao i šalteri. Ja svaki put na šalteru zaboravim pričati. Onda pazim da ne postavljam previše pitanja da ne bih slučajno naživcirala ženu. Iako sam svjesna da joj je posao odgovaranje na moja pitanja. Sa svakog šaltera odem sa 70% informacija koje mi je teta svojevoljno rekla nakon mog dobar dan i 30% informacija koje se nisam usudila pitati.
Ja sam ona ženska koja frizerki kaže: Je, je, super je frizura, baš sam zadovoljna, uvijek sam htjela tirkizne vrhove i nakon toga ode doma plakati jer u stvari nikad nisam htjela tirkizne vrhove nego ružičaste, al me krivo čula pa mi je kasnije bilo bed reći. Debilizam, ali radim na tome.
Ako ništa, barem me nikad nećete vidjeti kako se guram preko reda sa samo jednim pitanjem jer ću radije stajati tri sata u redu i pripremati se da to jedno pitanje postavim najbolje što mogu, što sažetije.
O sretanju ljudi po gradu da ne pričam. Okej mi je sresti bliske prijatelje – s razlogom smo bliski. Ali stvarno, stvarno ne volim sresti ljude koje sam upoznala random i progovorila s njima dvije rečenice pred Sidrom u 5 ujutro. Ne volim kad me takvi ljudi prepoznaju, recimo, u tramvaju i odluče mi prići.
Ej, šta ima?
Šta te briga. Kao prvo, sad moram gasiti glazbu i vaditi slušalice iz ušiju, a bilo mi je tako lijepo. Kao drugo, kao da znaš šta je bilo prije pa me pitaš što sad ima. Vidjeli smo se jednom you know nothing John.
Anyways, asocijalna sam. Ne volim pričati s ljudima ako se to izričito ne traži i treba mi neko vrijeme da se prilagodim skupini u kojoj se nalazim. Da, recimo, prvo odem na kavu s tetom sa šaltera pa tek onda postavljam pitanja, to bi već funkcioniralo. Možda.
Isto tako, ako si vozač Ubera koji ne priča sa mnom o vremenu i aktualnim izborima, cijenim to i sigurno ćeš dobiti 5 zvjezdica.
I da, ako ste se pitali, šifra za wifi glasila je otprilike 1x59jasekonjabojim72jersammalena23.
Na kraju mi je stvarno bilo žao tih 25 sekundi potraćenog vremena.
Trebala sam trošiti mobilne.
