Noćne šetnje zaposlene studentice
Realno, kad radiš posao na kojem se naradiš, sve si počneš preračunavati u sate rada. Moram napomenuti da je ovo dosta dobra taktika za prestanak kupovanja gluposti koje bih inače uzela bez razmišljanja. Treba li mi kutija cigareta za koju radim sat i pol? A ovaj highliter za koji moram odraditi cijeli jedan dan kako bih ga mogla priuštiti? I don't think so, buddy.
Realno, kad radiš posao na kojem se naradiš, sve si počneš preračunavati u sate rada. Moram napomenuti da je ovo dosta dobra taktika za prestanak kupovanja gluposti koje bih inače uzela bez razmišljanja. Treba li mi kutija cigareta za koju radim sat i pol? A ovaj highliter za koji moram odraditi cijeli jedan dan kako bih ga mogla priuštiti? I don't think so, buddy.
Negdje u prijašnjim kolumnama sam već napisala kako sam jedno vrijeme radila u McDonaldsu. E sad, svi znamo da taj posao često obuhvaća i kasnonoćne smjene koje sam najčešće radila vikendom jer sam tjednom imala predavanja prije kojih sam htjela odspavati koji sat.
S obzirom na to da sam dosta često znala zapeti između dva noćna busa koji idu svake prijestupne, u velikom broju slučajeva mi se nije dalo čekati po dva sata na stanici jer sam za to vrijeme mogla već doći do stana pa sam se najčešće odlučivala za šetnju. Znam, šetnje od nekoliko kilometara Zagrebom u 3 ujutro zvuče jako primamljivo. Mislim da bi se danas malo teže odlučila na tako nešto s obzirom na to da sam malo starija i malo svjesnija opasnosti koje te mogu snaći kad se smucaš u to doba.
Zašto nisam naručivala taksi? Jer realno, kad radiš posao na kojem se naradiš, sve si počneš preračunavati u sate rada. Moram napomenuti da je ovo dosta dobra taktika za prestanak kupovanja gluposti koje bih inače uzela bez razmišljanja. Treba li mi kutija cigareta za koju radim sat i pol? A ovaj highlighter za koji moram odraditi cijeli jedan dan kako bih ga mogla priuštiti? I don't think so, buddy. Meni je vožnja taksijem iznosila nekakva dva-tri sata rada x broj dana u tjednu koje sam provela u kasnim smjenama = puno sati rada samo za taksije. To je, barem tada, djelovalo prilično neisplativo pa sam se najčešće odlučila šetati ili čekati autobus ako baš nije dolazio za sat vremena.
Hvala Bogu pa nisam imala nikakva previše neugodna iskustva za to vrijeme, a nećemo se lagati, mogla sam. S vremenom sam naučila rangirati ljude koje sam sretala i koji mi nisu predstavljali opasnost, barem u mojoj glavi. Ljudi u grupama su najčešće bili veselo pijani, a taman i da nisu, čisto sam sumnjala da izgledam kao osoba koju se isplatilo napasti i opljačkati. Jedini problem s pijanim ljudima vikendom oko 3 ujutro je što misle da si i ti pijana pa da ste na istoj valnoj duljini. U stvarnosti si ti jako iziritirana i umorna i ne da ti se navlačiti s njima i slušati dobacivanja i pozive da ideš s njima u neki klub. Jednom prilikom dok sam čekala noćni tramvaj, kraj mene na stanicu je došla grupica veselo pijanih ljudi koji su se odlučili socijalizirati sa mnom. Tada sam prvi put doživjela da mi 10 ljudi u neko doba na tramvajskoj stanici boguizanogu pjeva tko mi tebe uze, Tamaraaa, što je bilo presimpatično i lijepo od njih.
Drugom prilikom, dok sam također čekala tramvaj na drugoj stanici boguizanogu, sam vidjela kako mi se približava mrcina od čovjeka – visok, krupan tip koji nije izgledao nimalo prijateljski nastrojen. U glavi sam ponavljala mantru molim te da samo prođe, molim te da nije pijan s obzirom na to da stanica boguizanogu nije bila u blizini ikakvog mjesta gdje bi se mogla skloniti ako dođe do sranja *pardon my french*. Kako se približavao, skužila sam da se radi o mlađem momku koji je samo došao pitati koliko je sati i znam li voze li uopće tramvaji. Ispostavilo se da momak zna gdje je Pleternica jer ima neku rodbinu tamo koju igrom slučaja i ja poznajem, tako da je sve u svemu isto ispalo presimpatično.
Ljudi koji su šetali pse mi se isto nisu činili nekakvom prijetnjom, s obzirom na to da dosta ljudi šeta pse u ta neka doba, trči ili vozi bicikl. Kontala sam da ti ljudi samo hoće malo mira i da ih nije briga za mene. Tu i tamo sam znala sresti poneku djevojku koja je žurila jednako kao i ja i izgledala jednako zabrinuto pa bismo se najčešće pogledale onim I feel you bro pogledom.
Uvjerljivo najžešće situacije koje su mi se dosta često događale su bile one kada bi se kraj mene zaustavili likovi u autima kako bi me pitali treba li mi prijevoz. Mislim, frende, očekuješ li stvarno da ću ti reći da? Koliko god ti meni normalno izgledao, kao na primjer djedica koji me samo htio obavijestiti da tramvaji ne voze kraj stanice na kojoj sam čekala i pitao trebam li prijevoz jer on ide u tom smjeru. Valjda prva stvar koju me mater naučila je da ne sjedam s nepoznatim ljudima u auto. Mislim da nije trebala dodati ovaj dio u Zagrebu u 3 ujutro, nego sam ga zdravorazumski zaključila. Ne sumnjam ja da možda stvarno ima ljudi koji ti žele pomoći kad te vide da hodaš sam, ali neka, hvala. Radije ću hodati nego da me mater sutra gleda u crnoj kronici.
Uglavnom, kad u čudna doba hodaš po Zagrebu (ili bilo kojem gradu), stvarno se svega nagledaš. Od parova koji vrište jedno na drugo, ljudi koji doslovno padaju s nogu jer su pijani, pristojnih ljudi koji su pijani pa te samo pozdrave s dobar dan u četiri ujutro, ekipe koja spava u tramvaju ili busu pa se zapitaš kamo ideš, treba li te probuditi, jesi li dobro, preko grupnih tučnjava na okretištu i žene koja sprinta ispred tebe bez nekog očitog razloga pa se zapitaš bi li i ti trebala početi trčati skupa s njom, ali ipak ne potrčiš jer si preumorna.
Jednom sam vidjela lika kako svira frulu. U 3 ujutro. Dok šeta. Sam. On je izgledao kao da ima sve smišljeno u životu.
Zaključak ove kolumne je: kupi peper sprej ako već hodaš kasno i budi u kontaktu s nekim dok ideš doma da barem netko zna gdje si i jesi li sretno stigao.
I u slučaju da ti mater nije rekla, ne sjedaj u auto s nepoznatim ljudima u 3 ujutro.
