Vadim kovanicu iz džepa i izgovaram magičnu riječ: studentas. Nema ni odgovora ni karte. Pokucam na prljavo staklo iza kojeg se nalazi vozač trolejbusa, a prema meni se okrene glavom i bradom zagrebački gradonačelnik. Namigne mi ispod šilterice i kaže: - Mali, kolko je ovdje karta?

"Zamislimo na trenutak da zagrebačka Gradska skupština donese odluku da se najzapadnija četvrt umjesto Podsused – Vrapče nazove samo Podsused ili možda samo Vrapče, jerbo kraće je i praktičnije. Zakej komplicirat i pisat neke kobasice? Recimo da je to realna mogućnost, događale su se u poludjeloj Hrvatskoj i Bandićevom Zagrebu i puno blesavije stvari.

Svi oni su djelovali u ime revolucije, bilo na facebooku, bilo okupljeni na sastancima u vlažnim podrumima i svi oni su sanjali pobjedu uz pomoć mapa, planova, jeftinih politika i fantastičnih ideja i svi su oni zajedno razjedinjeni - prdnuli u vjetar.

- Da, da. „Kod Zdravka“, lijepo ime, nadasve lijepo, ministre.

Od srca zahvaljujem portalu Studentski.hr što mi je udijelio dio svog dragocjenog medijskog prostora da nabacim svoja iskustva i misli iz rimske tuđine u naletima inspiracije. Ovaj portal će mi sigurno učiniti novu rimsku godinu ljepšom od prošle. Diplomski rad kojim se bavim prethodnih mjeseci pisan je na taliljanskom jeziku tako da je pravi užitak opet koristiti mnogo ljepši i lakši hrvatski nam jezik.

Kako planski smanjiti utjecaj i obim države na minimum, napraviti fizibilnu strategiju tranzicije i spasiti hrvatsku naciju od potpune propasti? Bilo bi okej da to napravi država. Da sama izvede birokratski harakiri nakon fijaska na svim poljima.

Iskustvo odlaska na razmjenu je sjajno. Neopisivo uzbuđenje, temeljite pripreme i konačno, put u nepoznato. Ali, kao i uvijek, ima uspona i padova. Moj je prvi dan bio jedan veliki – pad.

– Vidiš, sve ovo ti je izgrađeno iz fonda Europske unije. – cimer mi pokazuje dvije prostrane, blještave građevine s druge strane. Riječ je o dvorani košarkaškog kluba „Žalgiris“, središtu sportske i vikend razbibrige svakog stanovnika Kaunasa od djevojčice do starice te golemom shopping centru „Akropolis“, u kojem je moguće naći bilo koju od životnih potrepština i nepotrepština.

Sve je trgovina, pa tako i nogomet. Igrači ne dobivaju novce po zalaganju nego po potencijalnoj zaradi od budućeg transfera – kao jeftina roba neoliberalnog kapitalizma. No kako to da kad huligana nema na tribini – nema niti gledatelja?