Sljedeća pripovijetka, koliko god ona nekome blesavo zvučala, jedini je logičan način, jedino razumno rješenje koje sam iznašao u besanom traženju povijesnog okidača za današnje kolektivno traženje uvredljive dlake u nacionalnom jajetu.

Ah, depresivno je to sve. No, što meni preostaje nego da (kako kaže Mamić) nabijem sve periodično. Taj začarani krug nenapredovanja i rasta kolektivne depresije mogu razbijati jedino čistom, dobro poznatom narodnom sprdnjom.

Tri sata je povraćao Mislav Mihovil Davidović zaključan u wc-u svoje studentske sobe. Mica ga je dozivala i grcajući u suzama ponavljala: „nisam znala, nisam znala, nisam znala“. F. Akerić je bez riječi plakao licem zabijenim u jastuk i tko zna koliko bi se dugo odvijala ova životna drama da se nisu pojavili zaštitari, a nedugo poslije i kola hitne pomoći.

Samo mi jedna stvar nije jasna. Kad ovo prođe, kad se smire razbuktale revolucionarne strasti i ako uspijete odstraniti onog uzurpatora, što onda?

Igrala se 75. minuta utakmice na legendarnom San Siru, kolijevci dva posrnula nogometna velikana. Hrvatska je stjerala nogometnu velesilu Italiju u mišju rupu te je bilo pitanje vremena kad ćemo djedicu na vratima talijanske reprezentacije po drugi put te večeri baciti na koljena.

Znam da je ovo malo kukavički od mene, al za razliku od nekih, samo sam čovik. Ne brini, možemo mi ostat prijatelji, obećavam da neću bit jedan od onih frustriranih glupana koji se na društvenim mrežama pokroviteljski otresaju na prave vjernike, smatrajući ih zatucanom marvom. No hard feelings, okej? Okej.

Gledamo kako da zajebemo nekoga ili nešto gdje god stignemo; kako da izbjegnemo platiti parking u vrijednosti od 2 kune, izvagati jeftinije voće od onog koje zaista kupujemo, prošvercati šalabahter na ispitu. Pa kad izbjegne platiti porez od 200 000 kn ili opere veliki novac preko prijateljeve firme, takvom umu nije jasno kako je oštetio svakog od nas.

Neću to, vratite mi mršavu Ukrajinku sa skorenom kokainskom krvlju oko nosa i petogodišnjakom koji u garderobi čeka da mama završi smjenu. Izlasci na cajkaške derneke uvijek su bili nešto nečuveno u bontonu, nešto o čemu se praktički šaptalo u nepoznatom društvu. Ne bismo znali čeka li nas socijalni progon ako se, nervozno pogledavajući unaokolo, drznemo šapnuti da si ponekad priuštimo malo istočnjačkog prizvuka.

Tako je slično i sa Studomatom. Nikada ne znaš kada će te pustiti da si upišeš te svoje kolegije, čije se kvote neprestano popunjavaju, a kada ne, dok visoke svećenice u Referadi za sve to nemaju baš previše razumijevanja.

Zato kad poskupe jogurti u menzi, nemoj samo zbunjeno gledati nego reci: „Pa majku vam jebem, dokle vako?“ Kad se zatekneš kako kmečiš da nema posla, volontiraj negdje i možda ti se već sutra negdje otvori prilika. Dečko te vara s Majom iz 6. paviljona – odjebi šupka! Bandić je u zatvoru i brineš se da ti više nema tko srediti posao – pokreni ga sam. Stvari su istodobno i komplicirane i jednostavne.