ISVU-totemizam na Filozofskom fakultetu
Tako je slično i sa Studomatom. Nikada ne znaš kada će te pustiti da si upišeš te svoje kolegije, čije se kvote neprestano popunjavaju, a kada ne, dok visoke svećenice u Referadi za sve to nemaju baš previše razumijevanja.
Tako je slično i sa Studomatom. Nikada ne znaš kada će te pustiti da si upišeš te svoje kolegije, čije se kvote neprestano popunjavaju, a kada ne, dok visoke svećenice u Referadi za sve to nemaju baš previše razumijevanja.
Gdje čuče bogovi pradavnih civilizacija? Neki ih traže u kromosomima, neki u predmetima, pijesku i kamenju, drugi u česticama kisika koje udišemo, treći u tamnim zakutcima purpurnih ćelija naših mozgova. Za praiskonskog čovjeka, oni izviru iz svega, svakog objekta u prirodi, svakog mirisa, boje, okusa i zvuka ili melodije, i te pri početku mrtve sjenke dobivaju dašak života upravo u prelamanju kroz prizme njegova primitivnog mozga, koji se iz dosade poigrava sa svojim vlasnikom.
A vlasnik? Nije još naučio rukovati oružjem koje si nosi u lubanji; nije ni shvatio da je to oružje. Taj praiskonski čovjek danas kroči ulicom, uredom, knjižnicom, bulevarom; upravlja automobilima i zrakoplovima; lupa simboličnim čekićem presuđujući u skladu s pretpostavljenim zakonima svemira, dapače: on donosi te zakone, propisuje reforme, održava govore po skupovima po trgovima; piše novinske članke i kolumne – ljubi Vas i cjeliva, dodiruje Vam kožu, kuca Vam na vrata (...)“
Anonimni natjecatelj na skupu „Dvojnik Miroslava Krleže“, održanom u Šestinama 1952. godine, u vatrogasnom domu, u eseju na zadanu temu Nemiri mojih jeseni.
Upisujući jednog od prošlih ponedjeljaka (13. listopada 2014. godine) nove kolegije na jednom diplomskom studiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a stojeći u sjeni monolitnog automata za virtualni upis tih kolegija, u jednom sam se prosvjetljujućem trenutku instinktivno prisjetio riječi ovog zaboravljenog, anonimnog natjecatelja, Krležina imitatora.
(Tko li je to mogao biti? Je li to neka podla šala Ive Andrića? Da nije Ranko Marinković? Ili možda Vjekoslav Kaleb? Nazire li se između tih redaka suptilan humor, blago izrugivanje starog cinika Tina Ujevića, koji je ionako tih dana i godina djelovao polutajno, iz kavana oko Hrvatskog narodnog kazališta?)
Kako god bilo, ja sam se, promatrajući svoje kolege, studente i pjesnike, filozofe, pijance i pastire, kako grozničavo pokušavaju pristupiti programima za upisivanje, kako isključuju taj Studomat iz struje i ponovno ga u nju uključuju; kako se prijavljuju i odjavljuju, te kako u stanju živčane rastrojenosti kažiprstima pikaju neumoljivu narančasto-bijelu površinu, zapitao: „Pa nije li ovo iščekivanje da nam se Stroj smiluje i pripusti nas u svoj sustav, katkad nas izbacujući, a katkad prigrljujući, nalik nesigurnom životu u nekom politeističkom društvu?
Nismo li svi mi ovdje, u ovoj spontano oblikovanoj koloni, zapravo u rukama jednog okrutnog i mračnog božanstva? Osjećam se kao drevni Egipćanin koji, nakon što su ga premazali svim mastima i izvadili mu mozak kroz nosnice onim kukicama, dolazi do Anubisa s vagom u ruci, noseći mu pršute i bombonijere kao liječnicima po ambulantama, tamo dolje u podzemnom svijetu, pa je sad na Anubisu da vidi kako ćemo dalje, hoće li nam to srce proždrijeti onaj bog s glavom krokodila i stražnjicom nilskog konja, ili prelazimo na sljedeći nivo...
(Egipćani bi im donosili vlastita srca na tanjurićima i neka tamo perca, pa bi svi skupa gledali što je teže; ali naš se čovjek valjda ne bi pojavio tako praznih ruku pred čuvarom ulaza u Carstvo mrtvih)“.
Tako je slično i sa Studomatom. Nikada ne znaš kada će te pustiti da si upišeš te svoje kolegije, čije se kvote neprestano popunjavaju, a kada ne, dok visoke svećenice u Referadi za sve to nemaju baš previše razumijevanja. Slično je i s produživanjem osobne iskaznice, u onome hramu, tamo u Petrinjskoj, osjećam se kao da moram prinositi žrtvu zaboravljenog broja kuna na oltar nevidljivom Vladaru, i čekati satima, kao u nekoj molitvi lišenoj sadržaja i supstance, jer Vladar zahtijeva da mu posvetim neko vrijeme prije nego što me legitimira kao postojeću ličnost i otisne to na kartici. Prekidam pisanje teksta, nedjelja je, idem u crkvu.
Nevjerojatno! Svećenik je baš propovijedao o ovome o čemu pišem, odnosu državnih institucija i Boga, lažnih bogova i onih pravih, tj. onog pravog. Treba to moći razlučiti. Pa da, određene institucije se katkad ponašaju kao neki iskonstruirani duhovi bogova koji nikada nisu ni postojali, kao pokretni, rasplesani kosturi njihovih ideja; one su umrle, ali im duhovi još uvijek žare i pale, poput neke ugasle zvijezde čija svjetlost još uvijek osvjetljava naše ovozemaljske noći, putujući kozmosom. I onda nas još i sada potkopavaju, kao neki istočni, iskonski grijesi predaka s kojima se danas moramo suočavati ne razumijevajući ih, a koji su nam preneseni tajnim deoksiribonukleinskim kodovima.
I sve te proturječne utvare danas tako supostoje u ovim našim svjetovima, prelamajući se jedne kroz druge, prolazeći kroz zidove; zamišljam te vojske bestjelesnih, ali sakatih, šepavih i djelomičnih duhova kako marširaju našim dnevnim sobama, kupaonicama, kuhinjama i smočnicama, te malene duhove kako prolaze sablastima institucija i građevina općenito, koje, stješnjene u međuprostorima zgrada na ulicama i stanica u umovima, bivaju rušene i ponovno građene kao i toliko nekretnina u ljudskoj povijesti, a sve tijekom formativnih godina u svijestima poput, recimo, moje, koja bi ih tako voljela sve sistematizirati, postrojiti u vrste i o njima napisati enciklopediju, radi lakšeg snalaženja pri ponovnim uporabama u literarne i obrazovne svrhe.
Analizirajući tisuće i tisuće nevidljivih dimenzija, preklopljenih u onoj osnovnoj, treba ih naučiti razlučiti jednu od druge; okovati sablasti koje pretendiraju na upravljanje ljudskim sudbinama u stranice knjiga koje onda više nikada neće biti posebno preporučljivo otvarati, a osloboditi one duhove koji su, poput Lara i Penata, spremni služiti svojim ljudskim prijateljima.
One prve utvare nerijetko su skrivane krinkama kojekakvih kolektivizama, a rođene kako iz zloće, tako i iz krležijanske gluposti, čije su sestre lijenost i nezainteresiranost, osobine kojima bismo možda mogli opisati stvaratelje Studomata (a ako li sam preoštar, nazovimo to nesavršenošću).
Nesavršenost je, zapravo, ključan čimbenik pri stvaranju čudovišnih upravitelja ljudskim životima; a upute za to ukratko glase ovako; evo što onaj tko to želi treba učiniti:
- Osnovati određenu instancu i podariti joj apsolutnu moć, ali i utjecaj usmjeren na oblikovanje sudbina pojedinaca koji čine neko društvo, npr. grupu zvanu „studenti Filozofskog fakulteta“.
- Učiniti tu instancu nesavršenom, dakle nepravednom; nasumičnom i kaotičnom (gotovo osvetoljubivom); neka proizvodi strepnju i frustracije u društvu kojim, na ovaj ili onaj način, vlada.
Zato se ja okrećem pravim vrijednostima, poput proučavanja nenapisanih književnih djela. To su plodovi najčešće bezazlenih duhova, malenih ideja iz kojih su nastali, izgubljenih negdje u eteru, da bismo ih ja i ljudi koje ću pokušati intervjuirati u ovim kolumnama već nekako ulovili, kao leptire dječjom mrežicom.
Komunicirajmo s nepretencioznim duhovima, evo ja ću ih pokušati sabrati u nadolazećim zapisima; postrojiti ih u vojsku savršeno istreniranu za reinterpetiranje starih književnih djela i falsificiranje novih; traganje za tračcima literarnosti u svakodnevnom životu, pa i u politici; za privođenje pasivnih, misaonih ne-pisaca i dovođenje istih na informativne razgovore k meni, pred oči studentske javnosti – to su neke od glavnih zadaća mojeg elitnog bataljuna pisaca-duhova.
Zajedno možda stvorimo ili prizovemo neke nove ideje, možda se ova potencijalna serija kolumni pretvori u svojevrsnu radionicu proizvodnje duhova... ne znam, ako Vas progone nekakve ideje, možete nam i pisati na redakcijsku elektronsku adresu, samo zatražite mene; možda Vam uzmognemo pomoći pri istjerivanju tih duhova iz glave (iako je za to možda bolje zvati ovlaštene agente s Kaptola), a ako su korisni, možda ih skupa možemo poroditi, onako sokratovski, uvijek je lijepo dobiti mlade.
Ništa, vidjet ćemo što sve slijedi, teško je to sada predvidjeti...što reći nego: vidjet ćemo; bumo vidli.
