Bivša ministrica o obrazovanju: „Trebaju li nam škole i fakulteti kad imamo influencere i chatbotove?“

Uoči Dana učitelja, koji se obilježavao 5. listopada, bivša ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak objavila je oštru kritiku stanja u društvu i obrazovnom sustavu, izazvavši brojne reakcije na društvenoj mreži.

U svojoj objavi, Divjak je postavila provokativno pitanje:

„Trebaju li nam učitelji, profesori, škole i fakulteti kad imamo influencere, chatbotove i političare s usputnim diplomama?“

Bivša ministrica upozorava da se znanost marginalizira, a stručnjaci koji su život posvetili istraživanju često gube utjecaj u društvu gdje mišljenje stječu oni s pristupom društvenim mrežama. Divjak je kritizirala i praksu domaćih „znanstvenika“ koji su do diploma došli po lakšim stazama te rektore koji međusobno dodjeljuju počasne doktorate i nagrade, osiguravajući sebi i suradnicima lukrativne pozicije i prihode. Kako navodi, profesori se često saginju pred rektorima i dekanima kako ne bi završili na „listama nepodobnih“.

U objavi je istaknula i problem politike i stručnosti: primjerice, ministri koji se bave poljoprivredom, a nemaju ni znanje ni vrijeme da ga steknu, dok se stručnjaci zanemaruju.

„Uvjeriti studente, pa i neke kolege, da je i danas nužno studirati ("zagrijati stolicu", rekla bi moja učiteljica) da bi se čovjek razvio i postao stručan, sizifovski je posao.“, napisala je Divjak.

Kritizira i površnost mladih koji, umjesto da se posvete učenju i rješavanju problema, traže lakše načine putem chatbotova ili društvenih mreža.

„Mnogi studenti (srećom ne svi) radije smišljaju kreativne načine kako se skrivećki priključiti na chatbot nego upregnuti mozak da sami razumiju i riješe nešto što je teško. 

Da se razumijemo, ne treba ignorirati tehnologiju, ali ne smijemo ignorirati niti razvoj svojih mentalnih, duhovnih i tjelesnih kapaciteta nužnih za ispunjen i sretan život.“, napisala je.

Divjak se osvrnula i na sustav obrazovanja i akademskog rada: mnogi ne prijavljuju projekte, ne njeguju međunarodna partnerstva, ne objavljuju radove u uglednim časopisima te rade minimalno jer se boje sankcija ili neprijateljskog stava institucija.

„Površnost i bijeg od rada postala je raširena društvena norma koja se prihvaća i u školama i na fakultetima.
I to ne samo od učenika i studenata, nego od učitelja, profesora, ravnatelja, dekana i rektora.“ napisala je.