Legenda o kmečanju Hrvata – od stoljeća sedmog
Sljedeća pripovijetka, koliko god ona nekome blesavo zvučala, jedini je logičan način, jedino razumno rješenje koje sam iznašao u besanom traženju povijesnog okidača za današnje kolektivno traženje uvredljive dlake u nacionalnom jajetu.
Sljedeća pripovijetka, koliko god ona nekome blesavo zvučala, jedini je logičan način, jedino razumno rješenje koje sam iznašao u besanom traženju povijesnog okidača za današnje kolektivno traženje uvredljive dlake u nacionalnom jajetu.
Sedmo stoljeće, obale Jadranskog mora, područje koje danas nazivamo Hrvatska.
Umorni ratar u znoju lica svoga obrađuje škrtu zemlju, povremeno podižući glavu i promatrajući položaj sunca na nebu, očekujući sumrak koji se postepeno približava time označavajući priželjkivani kraj napornog radnog dana.
Odjednom, umjesto uobičajenog prizora nazupčanih planinskih vrhova na obzoru uoči jednog, ne – pet, ne – deset, ne – cijelu četu konjanika kako se polagano spušta niz njegove mukotrpno uzorane usjeve, mrzovoljno primjećujući kako kopitima neznanih konja nemilosrdno uništavaju plodove njegova cjelogodišnjeg truda. Ratar sjedne na zemlju iščekujući što će se sljedeće dogoditi.
Konjanici zastanu nekoliko metara od ratara i zaprašena hrpa kopalja, oklopa i zastava razdvoji se propuštajući petoricu naočitih bradatih muškaraca, očito plemenitog roda, i dvije žene, u svakom pogledu jednake, pred ravnodušnog ratara koji nije ni trzajem oka pokazao impresioniranost vojskom pred sobom.
Jedan od njih, najbradatiji, najmuževniji i najnakićeniji, očito vođa, istupi pred ratara i svisoka ga gledajući gromko zaurla: „Ja sam Hrobatos, a ovo su moja braća Kloukas, Lobelos, Koseniz i Mouhlos! Ove dvije ljepotice moje su sestre, Tuga i Buga! Mi smo pleme Hrvata i odlučili smo, uz pomoć bogova, zaposjesti ove krajeve! Zato ti naređujem, o priprosti seljače, u ime svemoćnog Peruna, gromovnika i vladara svih bogova, odstupi s puta i prepusti nam svoje imanje! Ako se pokoriš, možda ti svemogući Perun dopusti da blaguješ s njim u času svoje smrti!“
Ratar, mirno saslušavši Hrobatosov svečani govor i ničim ne odajući strah ni zaprepaštenje, polako se uspravi i, nalaktivši se na motiku, mlako pljucne u stranu i odvrati plemenitašu: „Moćni Hrobatosu, vrhovniče hrabrih Hrvata, tvoji su zahtjevi više nego razumni. Ali, poslušaj ovo! Kako bi bilo da se ti i taj tvoj, kako si ono rekao, Perun, naguzite upravo ovdje na ovom polju i pustite da vas cijela ova silna vojska jebe u guzicu?“
Hrobatos po prvi put u životu potpuno zanijemi na ovaj drski ispad, dok se ostala braća stadoše nervozno pogledavati ispod vizira brončanih bojnih kaciga, štoviše, cijela silna vojska zgranuto ušuti iščekujući daljnje zapovijedi i grčevito se hvatajući za sjajni oklop na mjestu gdje im se nalazi junačko srce hrvatsko. Jedino što je na nekoliko sekundi poremetilo napetu tišinu bio je zvuk šokirane Tuge kako onesviješteno pada s urešenog konja i sitni koraci Buge dok je trčala prema osjetljivijoj sestri. Ratar je, besramno uživajući u prizoru, motrio metež što ga je izazvala njegova replika.
Hrobatos naposljetku, grozničavo grickajući junački mu brk, zaviče na kukavičku mu braću i odrješito izda zapovijed: „Znači tako! Usudio si se podsmijavati s Perunom, je li? Drznuo si se pogrdno progovoriti o moćnoj hrvatskoj vojsci, ha? Ne ostavljaš mi drugog izbora, priprosti seljače. Sam si ovo tražio.
Vojsko! Zaustavite sve i podignite šatore! Ostajemo ovdje prosvjedovati dok god nam se ovaj neuki pučanin ne ispriča za uvredu našem bogu, našoj vojsci, našim svetinjama i našem narodu! Kloukas, ti si dobar s runama, zar ne? Ispleti veliku zastavu na kojoj će pisati „601. protiv Neslavena, 631. protiv Neslavena!“ Vidjet ćeš ti s kim si se našao zajebavati, Avaru jedan najobičniji.“
Povijest je učiteljica života, istina. Ali koliko god da sam se mučio, pretraživao bespuća interneta, zakopavao se u prašnjave povijesne knjige; nigdje nisam uspio naći čvrst i potkrijepljen razlog zbog kojeg su Hrvati tako osjetljiva i tankoćutna nacija. Čak sam se, u naletu malodušnosti, okrenuo srpskim udžbenicima u bjesomučnoj potrazi za povodom koji je prouzrokovao toliko pretjeranu hipersenzibilnost mojih sunarodnjaka. Na kraju sam, pospano zatvorivši posljednji tab, odlučio samostalno pokušati pretpostaviti zašto se Hrvati toliko vrijeđaju na svaku moguću sitnicu. Kako smo od bezumne horde, koja je krvožedno pregazila pola Europe, uspjeli postati grupa kmečećih babetina oko koje se moraš šuljati na semantičkim vrhovima prstiju da je, nedajbože, nečim ne uvrijediš?
Gornja pripovijetka, koliko god ona nekome blesavo zvučala, je jedini logičan način, jedino razumno rješenje koje sam iznašao u besanom traženju povijesnog okidača za današnje kolektivno traženje uvredljive dlake u nacionalnom jajetu. Da se jadni, humora lišen, Hrobatos samo nasmijao i odmahnuo snažnom desnicom na ratarevo provociranje, možda ga i počastio medovinom, danas bi živjeli puno bezbrižnijim životom.
Ali ne, on se morao napizditi na spomen Peruna. Ne, netko se usudio povrijediti njegove vjerske i domoljubne osjećaje. Neki neslavenski šupak, kako samo neslavenski šupci to znaju, njegovoj se vojsci obratio tonom koji nije iskazivao potpunu pseću poniznost. Morao se naći neki takav buntovnik kojemu nije padalo na pamet pognuti glavu pred mnogobrojnom ruljom u sjajnim oklopima. Drznik kojemu čak ni ime Perunovo nije sveto.
Pa je li on uopće svjestan koliko su Perun i njegovo božansko društvo učinili za Hrvate? Ima li on pojma da su Hrvati takvi kakvi jesu upravo zbog Peruna? Kao da ima još bogova kojima bi se Hrvati mogli prikloniti, koji bi ih mogli oblikovati i voditi kroz stoljeća. Što još treba, da se ljudi među sobom počnu propitivati jesmo li moja braća i ja zapravo sposobni voditi ih? Da, ne daj Perune, počnu govoriti kako možda i nismo trebali potamaniti pola one države, kako se ono zove, Bosna nešto, u našim osvajačkim ratovima? Samo bi još trebalo da se netko počne sprdati s planom raspodjele bogatstva pa da ovih dvjesto obitelji, kojima sam sve dao, počne okretati glavu od mene.
Da, Hrobatos nas je sve gadno zajebao. Da nije bilo njegove nesmotrene odluke i njegovog neboparajućeg nosa, prilično sam siguran da danas ne bismo morali trpjeti stampedo svetih krava koje se automatski hvataju za junačko srce hrvatsko čim znatiželjno dirneš u neku od njihovih samoprozvanih svetinja. Čim se drzneš samo taknuti, bez obzira koliko dugačkim štapom, u osinje gnijezdo novoskovanih svetinja, odmah nastaje sveopća larma.
Hrvatska postaje uvrijeđeni klinac s igrališta koji, kad mu se ne da igrati, pokupi loptu i ode kući. Maše se desnicama, plaćaju se mise kao ture u turbofolk klubovima, prodavači šatora zadovoljno trljaju ruke, kosturi ružne prošlosti oslobođeni divljaju gradovima i medijima, a parole, ispljuvane kroz napudrana usta predsjedničkih kandidata, zavlače se u gladne uši podmazujući sjajne oklope umjesto zahrđalih mozgova.
Da nam se nije od stoljeća sedmog bezrazložno usadio kompleks veće vrijednosti, a zatim se sljedećih četrnaest stoljeća brižno zalijevao od strane patetičnih televizijskih i novinarskih ratnika, stožeraša, svećenika, cjelokupnog stada ovaca u strahu od samonametnutih nedodirljivih svetih krava, možda bismo se s vremenom naučili i zajebavati na svoj račun i možda bismo se usudili poručiti samoprozvanim plemenitim braćama i sestrama svih kasta da nas nije briga za njih, da nam ne mogu gaziti usjeve i da, ako baš tako žele, mogu se komotno jebati u guzicu.
