Zato kad poskupe jogurti u menzi, nemoj samo zbunjeno gledati nego reci: „Pa majku vam jebem, dokle vako?“ Kad se zatekneš kako kmečiš da nema posla, volontiraj negdje i možda ti se već sutra negdje otvori prilika. Dečko te vara s Majom iz 6. paviljona – odjebi šupka! Bandić je u zatvoru i brineš se da ti više nema tko srediti posao – pokreni ga sam. Stvari su istodobno i komplicirane i jednostavne.

Većina mojih prijatelja ne dijeli moju strast prema točnosti, pa se tako nerijetko nađem kako sjedim sam u polumračnom kafiću zaglavljen s konobarom koji mi mijenja pepeljaru svake dvije minute i gleda me “siročić je sigurno izvisio s curom, sad mu moram postati najbolji prijatelj” pogledom...

Trenutno proživljavam određenu vrstu egzistencijalne krize ili kod nas u Splitu bolje znanu pod stručnim nazivom ''Dis bia? Nigdi. Štas radia? Ništa.'' - nešto slično kao lik iz Mučnine koja je, vjerojatno i dobila naziv prema osjećaju koji je izazivala u trbuhu čitatelja kad bi shvatio što je sve mogao napravit za vrijeme čitanja iste.

Osim što potpuno subjektivno i primitivno diskreditiram osobu koju ne poznajem kao utjelovljenje Sotone, a to radim zato jer mogu i jer me zaboli kitica, ponekad u svom polovnom mozgu uključim i logiku pa laganica dođem do sljedećeg zaključka - Željka Markić je pametna. Jebi ga, nema se tu što reći. Pametna je poput starog lava Goebbelsa.

Uzbudljivo je bilo prvi dan natjerivati purane po dvorištu, voziti se na traktoru, skompati se sa 70-godišnjim susjedom i svakodnevno s njim voditi krave na ispašu. A onda...

Kao ljudska bića imamo čudesnu moć volje i možemo postići toliko toga. Ali ne danas jer danas ću se malo odmoriti i spavati cijelo popodne, ne ni sutra jer sutra bi trebala pogledati onu seriju, a preksutra idemo van pa se moram odmoriti prije nego što se ubijem u alkoholu.

Tako sam se neki dan, dok sam kosila svoj predivni travnjak pun vodene djeteline, prisjetila situacije u kojoj sam pred cijelim susjedstvom primila flisku od malog dječaka jer sam mu stavila čičak u gaće. Da se odmah razumijemo, imala sam šest godina i mali je provocirao. Tada još nisam znala za tehniku '"vrhom noge u soft spot".

Mlada se okreće točno na vrijeme da ugleda kako njen buket na kraju svog nesretnog puta pogađa našu Bertu direktno u glavu. Berta se ponaša kao da nije njena stvar i drži ruke čvrsto stisnute na bokovima. Buket, odbivši se o Bertinu glavu, odskače i nadvija se prema….Potjehu.

Nagnalo me ovo na razmišljanje o ženskim uletima i postoji li u filozofskom smislu uopće nešto što bi moglo ući u kategoriju čistog, kvalitetnog i jasnog ženskog uleta koji zna što hoće i što očekuje.

Kriza nas je žestoko opalila, a svatko se na svoj način nosi s njom. Možda ćemo kao generacija biti zreliji, cijeniti i ono malo što imamo.