Ili sam ja budala ili su oni šupci
Tako sam se neki dan, dok sam kosila svoj predivni travnjak pun vodene djeteline, prisjetila situacije u kojoj sam pred cijelim susjedstvom primila flisku od malog dječaka jer sam mu stavila čičak u gaće. Da se odmah razumijemo, imala sam šest godina i mali je provocirao. Tada još nisam znala za tehniku '"vrhom noge u soft spot".
Tako sam se neki dan, dok sam kosila svoj predivni travnjak pun vodene djeteline, prisjetila situacije u kojoj sam pred cijelim susjedstvom primila flisku od malog dječaka jer sam mu stavila čičak u gaće. Da se odmah razumijemo, imala sam šest godina i mali je provocirao. Tada još nisam znala za tehniku '"vrhom noge u soft spot".
Ili sam ja budala ili su oni šupci. To je misao koja mi se provuče kroz glavu svakih nekoliko mjeseci u pravilnim razmacima.
Srećom, žena sam pa mi isto toliko treba da unazad vraćam određene situacije i onda lupam glavom o zid, stol, što god je metaforički efikasnije.
Te određene situacije ne moraju biti nedavne, već mogu biti iz osnovne ili srednje škole. Ili sa prve godine faksa. Hell, mogu biti i iz pješčanika.
Tako sam se neki dan, dok sam kosila svoj predivni travnjak pun vodene djeteline, prisjetila situacije u kojoj sam pred cijelim susjedstvom primila flisku od malog dječaka jer sam mu stavila čičak u gaće. Da se odmah razumijemo, imala sam šest godina i mali je provocirao. Tada još nisam znala za tehniku 'vrhom noge u soft spot'.
Tada još nisam bila dozrela za neke pojmljive i intelektualne ženske analize, nego sam pokupila još jednu flisku od majke koja je rekla: "Tako ti i treba kada radiš gluposti, prestani glumiti dečka."
Jesam li prestala glumiti dečka ‒ nisam. Jesam li počela raditi na ženskim analizama ‒ o, itekako jesam. Muškići će isto priznati, ženski mozak je zapanjujuća stvar. Žene će priznati kako bi sve bilo lakše kada bi imale muški mozak. Trava je uvijek zelenija... No, eto.
Gazim lagano u 23. godinu života sa puno failova. Nisam ništa naučila, osim slušati svoju majku koja je očito u 80-ima bila femme fatale, izlazila u KSET i barila samo odabrane. And then, there's me. Osoba koja je gro povučena, kojoj se ne igraju igre (bar ne one životne) i koja je poprilično direktna i iskrena u skoro svemu. Tu sad dolazi onaj klišejistički dio kako je direktnost ubila mačku, barem ovu mačku koja je natipkala ovaj tekst.
Bez laganja, direknost ubija. Prvo te dokrajči analiza svega mogućega jer moraš razdvojiti svaki detalj i svaku riječ koja je razmijenjena. Što više razdvajaš, više te ubija u mozak i više se živciraš. Kada digneš ruke od daljnje akcije, onda te ubija to što si uopće izlajao neke stvari. Onda sjedneš oko ponoći za kompjuter, čitaš neku knjigu, zaustaviš se i misliš si ‒ pa, jebote, jesam ja zbilja takva budala, je li mene zbilja dopao onaj filmski dio "It's not you, it's me?". Opet, na primjeru majke bih mogla zaključiti kako i jesam malo budala. Žena je odjebala dobre likove i dva puta se neuspješno vjenčala. Likovi si nisu bili slični izgledom, no karakterno itekako jesu. Brakovi su propali, a njoj ponekad padne na pamet: "A mogla sam se lijepo priudati u Zadar." Eto, mogla sam i ja svake godine imati more ispred kuće.
Tako sam očito i ja kročila njenom stazom. Nailazim na likove koji su, zapravo, poprilični šupci, no sklona sam ih braniti do kraja svog života. Umjesto da sebi nalazim opravdanja, nalazim njima. Pa dobro, nije on znao. Nije on kriv. Nisam ja to dovoljno dobro njemu objasnila. Ma, on je samo zbunjen i ne zna šta bi od života. Ma, naprosto smo se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ja sam to isforsala, previše sam manipulirala. Imam tih isprika na tone.
Zvučim sada kao jalna žena, no u praksi nisam. Tu se izvlači ona pouka. Život je onakav kakav si ga napraviš. Kako si prostro, tako ćeš i leći. I stvarno nisu bitni ti detalji i stvarno nisu bitne te osobe koje su previše ili premalo egoistične. Bitno je samo kako se ti osjećaš kada ostaneš sam u svoja četiri zida. A ja se trenutno osjećam ne baš na svojemu vrhuncu.
Jer znam previše detalja, znam tuđa mišljenja i pere me nelagoda. Osjećam se kao malo dijete koje piše osnovnoškolski sastavak na temu 'Kada se osjećam loše, ja...'. To je palilo u osnovnoj, s tim su se osvajala prva mjesta na Lidranu. Danas si s time možete obrisati guzicu jer će vam se s time smijati i sažalijevati vas.
Ako ste očekivali neki bistri tekst, žao mi je što sam vas razočarala. Neuspješan vodič kroz život vrlo je jednostavan:
1. Pij zbog tuge i brige
2. Radi budalu od sebe; što češće, to bolje
3. Leži navečer u krevetu i vrti sve neugodne situacije
4. Ne promišljaj što ćeš reći, samo to bubni van
5. Glumi da si emocionalno nesposobna osoba; svi to vole
6. Troši vrijeme na ljude koje si trebao/la davnih dana otkantati i nastaviti dalje.
It's that simple.
