Epizoda: Dotako sam dno života ili Dis bia, štas radia, ništa

Vaš Potjeh bi vrlo rado bila disciplinirana intelektualka i savjesna akademska građanka ove naše zemlje koja svako toliko napiše tekst od opće važnosti za svekoliki studentski rod i razmatra, recimo, problematiku barenja u kafanama, opću geopolitičku situaciju ili uvoz banana iz Kine - ali on  to očito ne može. Vlastita je neuroza trajno osuđuje na mlaćenje prazne slame.

Naime, trenutno proživljavam određenu vrstu egzistencijalne krize ili kod nas u Splitu bolje znanu pod stručnim nazivom ''Dis bia? Nigdi. Štas radia? Ništa.''  - nešto slično kao lik iz Mučnine koja je, vjerojatno i dobila naziv prema osjećaju koji je izazivala u trbuhu čitatelja kad bi shvatio što je sve mogao napravit za vrijeme čitanja iste.

Bauljam noći po stanu, prevrćem se po krevetu i razmišljam o tome kako egzistencija prethodi esenciji i kako ja već neko određeno vrijeme, jel, egzistiram, a od moje esencije ni traga ni glasa. Gdje je ta moja esencija? Ma đavo neka je nosi.

Da vam malo bolje dočaram, prepričat ću vam događaje koji su uzrokovali tu moju egzistencijalnu krizu. Prvi je obiteljsko okupljanje i sljedeći razgovor koji sam vodila s onom tetkom kojasvakogdirapolicu (svi je imamo).

ONA: A ti ono studiraš na Medicinskom jel? (Jer samo je medicina faks.)

JA: Ne, na Filozofskom.

ONA: A kad ćeš diplomirat?

JA: Tek sam upisala.

ONA: Imaš li momka?  Pa kad misliš rađat?

JA: Nemam više.

ONA: Ajme nikad se ti moja Ive nećeš udat.

Drugi događaj nije događaj nego više neugodna situacija s lokalnim kamatarima  u koju su me doveli moji dragi prijatelji i poznanici sa pirevima, babinama i krštenjima.

Mogu ja glumiti nekonformista koliko hoću i tvrditi da sam ja sebi baš super jer nisam otvorila dućan sa zavjesama i u ovim svojim mladim godinama nedajbože preko usta prevalila riječi ''moj suprug'' i izrodila petoro djece, ali nisam ni toliki nekonformist da se osjećam ugodno dok mi se znanci na cesti, a i bliski ljudi čude što nisam odradila, niti mi je na kraj pameti još odraditi odrastanje koje su oni odradili. Pa tako dok sjedim na vjenčanjima okružena parovima koji komentiraju dječju kakalinu i stambene kredite ja samo čekam da mi hrana koju sam stavila u usta počne curiti niz bradu i da mi je neka od vršnjakinja za stolom brižno obriše ubrusom.

Vjerujem da će se puno vas prepoznat u ovim razmišljanjima ili sam samo ja okružena ljudima koji sve brže odrađuju to odrastanje. Istini za volju Potjeh jest duhovni ekvivalent predškolca  i onog lika iz Draga smanjio sam djecu  pa se jedva probija kroz životnu travurinu u vlastitom vrtu u kojoj su oni koji su odrasli i oni koji zapravo znaju što žele već odavno utabali svoj put.

Dok drugi budu dizali kredite za stan ja želim s momkom (kojeg ću, ja se nadam usprkos tetkinim crnim prognozama, ipak pronać) skidat luster sa stropa s ciljem da u njega ubacujemo papirnate kuglice i tako igramo košarku. Ili ću si možebitno sa 30 gurnut glavu u špaher ko Sylvia Plath.

Ali evo recimo za slučaj da itko ikad više uzme u obzir pokušaj kohabitiranja sa mnom, pitanje koje se postavlja je dal' me dobro za imat po kući? Koji su plusevi, a koji minusevi  suživota sa Potjehom? Svatko normalan i objektivan bi sada rekao da život sa mnom naprosto ne može imati svoje negativne strane, ali ću se ja eto, potrudit da si nađem neke mane.

Samo neke od nebrojenih pozitivnih strana kohabitacije sa Potjehom.

-          uglavnom ne prigovaram

-          aktivno sudjelujem u gledanju nogometa/košarke/formule pa čak i sumo hrvanja na Eurosportu i u stanju sam satima i danima poslije komentirati/proklinjati izbornika, suca, majke koje su ih rodile itd..

-          ne hrčem, ne cvokćem, ne škrgućem

-          nikad kući ne donesem cipele koje koštaju više od prosječnog ljudskog bubrega

-          stvari poput mucice, fafi, mišiću, noktiću i ostalo su riječi koje Potjeh jednostavno ne želi i ne zna odartikulirati

Zanemarive negativne strane kohabitacije sa Potjehom.

-          ne znam što je gore, da kroz kuhinju prođem ja ili uragan Katrina (npr. jednom sam, sa bivšim Ljubavnajvećim odlučila ispeć smrznute pizze jer mu je prijatelj iz Zagreba dolazio na ručak i ja sam htjela pokazat kako sam sposobna i kako me dobro imat za curu i rekla sam da ću pizzu u pećnicu stavit ja. Ali rešetke na koje se to inače meće činile su mi se lagano šporke pa sam stavila pizze na drvenu tacnu za kavu, gurnula je u pećnicu, okrenula na 200 stupnjeva i vratila se u dnevni boravak. Istinabog trebala sam znat da će se drvo zapalit u pećnici, ali…studiram na Filozofskom i nisam razmišljala – eto.)

-          kad sam u PMS-u ugodno sam društvo kao i križanac tete u referadi i Vedrane Rudan

-          ja, da sam Faust, ne bih prodala dušu za znanje, ali za češkanje i maženje sigurno bih! Tako da znam bit poprilično naporna u traženju istog.

Okej, ovo sad izgleda ko oglas na iskrici. Mislim da je vrijeme da se nakljukam sanvalima i počnem spavat ko čovjek pa možda budem i pisala kolumne koje imaju više smisla.