Trošite li vrijeme uzaludno ili ste pi**e?

Hvala što ste zalutali na ovu stranicu i možda odlučili pročitati ovaj tekst. Nemojte već odustati, neće biti predugačko i naporno, valjda. Ciljam na zabavno.

Odlučila sam se okušati u pisanju kolumne. Zašto? Iz nekog neobjašnjivog razloga želja mi podijeliti s vama pizdarije koje mi je motaju po glavi. Tako da ne moram samo ja živjeti s tim glupostima koje mi padnu na pamet.

Pišem iz zabave. I iz znatiželje. I zato jer je vani kiša. Zapravo mi i odgovara što je vani kiša. Super su mi ove povremene ljetne oluje koje liče na smak svijeta. Preporodi me takvo vrijeme. Pukne me neka kreativnost. Sve bi radila odjednom. Čitala, pisala, crtala  – što ne znači nužno da sam dobra u svemu tome. Ponekad mislim da je sve što napravim sranje, zapravo uvijek mislim da je sve što napravim sranje, samo sam ponekad ponosna na svoje sranje.

Volim se izražavati na različite načine, i mislim da je ljepota u nesavršenosti tih radova. Kada nešto radim, nije mi cilj da to bude savršeno i nešto najbolje ikada. Nemam neki cilj zapravo. Samo želim napraviti to što sam si zamislila, izbaciti na papir neki određeni osjećaj, ovjekovječiti ga. Kada su one nepodnošljive vrućine onda mi se ništa od navedenog neda i živčana sam. A živčana sam zato jer mi se ništa neda zbog vrućine. Očito nisam programirana za ljeto.

Počni malenim koracima

Uglavnom, ovo mi je prvi tekst pa se nadam da neće biti baš totalno sranje. Ako bude, ipak mi je ovo prvi tekst. Mislim da nema sramote u tome ako si loš ili loša u nečemu. Jedino što nas spriječava je zapravo taj glupi iracionalni strah od sramote i naravno, lijenost. Nema nas čega biti sram. Naravno da ćeš kao početnik vjerojatno biti loša ili loš u nečemu, zato treba biti uporan, i vježbati. Rijetko kad je netko toliko talentiran da će iz prve biti savršen. Ako je, to nije čovjek, to je robot. Ježim se od takvih ljudi.

Uglavnom, ako želiš naučiti nešto, bilo to pisanje, pjevanje, sviranje violine, podrigivanje abecede ili skupljanje mačaka – uvijek treba početi s malim koracima. Zabavlja me ta misao kako svi koji su danas u nečemu odlični, nekad nisu bili toliko dobri, možda čak i užasni. To bi nas zapravo trebalo motivirati. Lijenost nam je možda najveći neprijatelj. Bolje da ne znate koliko mi je trebalo da izbacim iz sebe ovaj bijedan tekst. Tu nema pomoći nego da se jednostavno natjeramo. Organiziramo si vrijeme. Previše vremena potrošimo na planiranje kada, gdje i kako ćemo započeti nešto, umjesto da se pokrenemo i napokon napravimo to, što god bilo. Najteže je krenuti.

Postoji samo - neda mi se

Kao ljudska bića imamo čudesnu moć volje i možemo postići toliko toga. Ali ne danas jer danas ću se malo odmoriti i spavati cijelo popodne, ne ni sutra jer sutra bi trebala pogledati onu seriju, a preksutra idemo van pa se moram odmoriti prije nego što se ubijem u alkoholu. Potrošimo toliko vremena na gluposti, i onda se osjećamo loše jer smatramo da nismo ništa postigli. Ne postoji „nemam vremena za to“, postoji samo „neda mi se uložiti toliko vremena u postizanje tog cilja“. No ništa se ne postiže preko noći.

Vjerujte, kada se napokon pokrenete i makar se sat vremena na dan posvetite određenom „hobiju“, osjećaj nakon je super. Onda se čudite sami sebi zašto prije niste započeli. Ali se onda opet nekako izgubimo u svojoj lijenosti pa nam je opet teško krenuti. To je ta bolest zemalja prvog svijeta. Čisto sumnjam da je netko u Somaliji rekao „danas mi se ništa neda“. Mi koji imamo taj luksuz, uzimamo ga zdravo za gotovo, i onda se žalimo.

Počnite živjeti život za kojim toliko žudite. Tako da ako želiš imati najviše mačaka ili posjedovati sve filmove Stevena Seagala, vjeruj u sebe, možeš ti to. Koliko god glupo bilo, bitno je. Bitno je da te to veseli. Osim ako vas veseli da nanosite bol drugim živim bićima. To je već drugi i malo veći problem. Naravno postoje i granice, neke stvari možda nisu za vas koliko god ih vi forsirali i možda je bolje da se prestanete sramotiti. No kada znamo da je dosta? Kada je vrijeme da odustanemo? Ne znam. Nisam još došla do tog trenutka. Možda nikad ne dođemo do tog trenutka? Mislim da ovisi od osobe do osobe. Koliko možemo podnijeti. Koliko naša okolina to može podnijeti?

Mislim da je sramota precjenjena. Previše se brinemo oko toga što će netko drugi misliti. Ljude nije toliko briga za vas koliko vi mislite da ih je briga. Nemate što izgubiti ako probate, kako bi moj stari i njegov stari rekli – „I noga u guzicu je korak naprijed!“