Kako je hrvatski student postao novi Sanader?

Napomena prije teksta: u naslovu je moglo stajati ime bilo kojeg eksponiranog političara ili biznismena poput Milanovića ili Karamarka, Mamića ili Todorića pa čak i Josipovića jer sam mišljenja da će svi oni u neko vrijeme biti kažnjeni zbog svojeg lopovluka i završiti kao nekada karizmatični dr. Ivo Sanader. U tom je špaliru donedavno koračao još uvijek aktualni zagrebački gradonačelnik, ali iz razumljivih je razloga izbačen. To može pridonijeti samo matematičkom zadovoljstvu na temelju one „jedan manje“.

SOCIJAL-, ANARHO-, KVAZI- I... HDZ

Dosad sam se u svojem studentskom životu susretao s raznim likovima i pogledima na svijet oko nas, a najzanimljiviji su uvijek oni ekstremni – od ekstremnih zagovaratelja i branitelja stavova, lika i djela jednog HDZ-a do, recimo, ekstremnih branitelja nekog tamo lažnog socijaldemokratskog nečega (odnosno kvaziliberala). Ili pak od tamo nekog Bandića (čemu uglavnom kumuju lokalpatriotizam i nepotizam) pa sve do gorljivih revolucionara. Da odmah raščistimo, potonji su najbezopasniji. Jedan lik na faksu je bio žestoki zagovornik nekakvog anarhosindikalizma. Navodno se bavio pravljenjem bombi, nosio je ogroman crni kožnjak do zglobova i proučavao je ruske revolucije. A sve to vrijeme padao je svaki mogući kolegij jer je po cijele dane bio zauzet igranjem igrica u stanu koji su mu plaćali njegovi skrbnici tamo negdje daleko od Zagreba.

Ipak, ono što u svemu tome najviše zabrinjava su defetistički stavovi onih koji bi trebali biti nositelji promjena – stavovi studenata. Ako oni posustanu i prepuste se općem ravnodušju, to je znak alarmantnog stanja i nesmetanu erupciju novih malih Sanaderčića na našem tronu.

Svatko od nas na temelju osobnih iskustava i poznanstava vrlo lako može izvući par zaključaka o društvu u kojem preživljavamo.

Osobno, prema tome bih mogao današnje studente i mlade podijeliti u nekoliko kategorija.

SAMO SVOJ UHLJEB

Ovaj tip je politički sasvim indisponiran i neopredijeljen. Sve je razrede osnovne i srednje škole položio s izvrsnim/odličnim/fantastičnim uspjehom da bi na fakultetu shvatio da od diplome nema koristi. Ovaj tip obično uspije u svom naumu: uguziti se u birokraciju, a bez ikakve ambicije napredovanja, samo kako i on ne bi bio budala. Na taj način ni on ne bi morao raditi i pri tome bi imao sigurnu plaću. Uzor su mu hrvatski zastupnici, ali kako prihvaća činjenicu da ne može biti jedan od njih, prepušta se životu u sjeni i muze najviše što može; uplašen svake promjene koja bi mogla nagovijestiti da će od sutra zaista morati obavljati svoj posao. Nitko ga nije uhljebio, ali uživa svoj status i ne bi ga mijenjao ni za što.

Životni moto: Neka je krao, bar je i nama dao. (Pod „nama“ misli „meni“, op.a.)

U praksi bi to izgledalo otprilike ovako… Zamislite starog poznanika koji je ujedno i mladi policajac. Borac protiv nepravde, kažnjavatelj ilegalnog… Ruka zakona. Taj je predstavnik glasa reda toliko usavršio tehniku obmane da u većini slučajeva dobiva povrat novca za već dostavljeni paket putem online trgovine, a po pitanju izgubljenih mobitela „žrtvama“ obično položi ruku na rame i uvjerava ih kako će dati sve od sebe da pronađe njihovo pametno čudo tehnologije. Čim oni okrenu leđa, dokumente jednostavno odloži na vrh hrpe za zastaru. Takvo ponašanje nije pretpostavka ni stereotip o policajcima – to je plod njegove samohvale po kvartu.

I onda vas naprosto šokira činjenica da vam od tog istog poznanika i policajca tik po uhićenju stiže poziv da podržite stranicu koja cmolji za Milanom Bandićem na Facebooku.

DAJTE MI PRILIKU; I JA ZNAM KRASTI

Na ovaj tip nadovezuje se jedan mnogo ekstremniji i konkretniji, a riječ je o javnom apologetu lopova i lopovluka. Politički je također neopredijeljen, ali i izrazito zainteresiran; nije bitno koja je ideologija na lageru, dok god je njemu dobro. Izrazito je ambiciozan. Životni cilj mu je raskošan život nauštrb drugih. Osim toga, politički je izrazito korektan: crvenu je knjižicu jednim potezom u stanju pretvoriti u plavu ili bilo koju druge (aktualne) boje. Već od malih studentskih nogu učlanjuje se u neku od mladeži neke od frakcija neke stranke i počinje raditi na ostvarenju vlastitog sna.

Životni moto: Mamić nije kriminalac, on je sposoban.

Još ne znam zašto me čudi činjenica da netko s dvadeset i kusur godina na glas pjeva panegirike spomenutom u naslovu (ili onima koji su mogli biti u naslovu) jer je malo vjerojatno da se u moralnu nakazu pretvaraš dolaskom na određenu poziciju. Gotovo uvijek stoji ona: to ili jesi ili nisi.

Početkom ove godine sjedim nakon dugo vremena na kavi s dvojicom mlađih prijatelja. Na naše lamentiranje oko aktualne vlade, nesposobnosti i korupcije (aktualan je bio slučaj Lovrić-Merzel), jedan ispali kao da je to najnormalnija stvar na svijetu:

„Pa ja bih radio isto da sam na njezinom mjestu. Sve bi pokr'o, šta me briga, a vi kao ne bi!“

Od same logike takvog razmišljanja više zapanjuje činjenica što je dotični student ujedno i sisački sin.

VJERA, LJUBAV I DOMOVINA

Ne namjeravam se dugo zadržavati na ovom tipu. On je nepromjenjiv, lako uočljiv i svaki ga dan susrećete. Legenda kaže da se rađa s likom Tuđmana na čelu. Nikada u životu neće promijeniti svoj politički stav. U 99% slučajeva HDZ-ovac do groba. A neki su toliko vjerni da čak i nakon smrti glasuju. HDZ-ovac od glave do pete i ponosi se time. Čak i kad mu premijer opljačka državu, predsjednik ga nazove stokom sitnog zuba, a uz njegovo ime na glasačkom listiću stoji ime Alojza, pokoj mu duši, još tamo 1964. godine ga je odnijela velika zagrebačka poplava. Svi kritičari su jugonostalgičari, četnici i crvene kuge, a svaka činjenica koja ugrožava njegovu stranku medijsko je maslo i izmišljotina je masona. Životna ambicija je izgraditi vremeplov i rukovati se s predsjednikom. Ima neke sličnosti s tipom iznad. S obzirom na okolnosti, vrlo lako može se dogoditi da njegovom djetetu prve riječi budu „SDP!“.

Životni moto: Bolje prođeš u životu ako se opredijeliš.

PO UZORU NA NAGUŽENOG HRVATA I DON QUIJOTA

Negdje između imamo i najbrojniju skupinu – već spomenute defetiste. Ljude koji se samim ulaskom u svijet prepuštaju njegovom establishmentu i unaprijed predaju nastojeći izvući najbolje iz najgoreg. To je prosječni naguženi Hrvat. On je u većini, a to ovu tužnu priču čini još tragičnijom.

Na ovu su me kolumnu prvenstveno i natjerale riječi jedne studentice prava. Nakon što mi je potvrdila da je pravni sustav politiziran i da bismo se svi trebali pomiriti s time, kao i općenito s političkim uređenjem u kojem postojimo, na moje pitanje o njenim ambicijama na tom polju kaže pravnica (životni moto prosječnog Hrvata):

„Borim se za sebe i svoj život, svoje obrazovanje, budući posao… Trudim se biti normalna i dobra osoba i nastojat ću to širiti u svojoj okolini i na svoje potomke. Da ću ispravljati krive Drine – neću. Da ću pokušati izmijeniti svijet – ne pada mi na pamet.“

Možda je ta rezignacija u mlade osobe i studenta najgora stvar koja joj se može dogoditi.

Konačno, u tom mulju nađe se i onih kojima zaista smeta trenutno stanje i nemaju ga namjeru tolerirati. Bilo bi suludo tvrditi da nepotizam, korupcija i nepravda ne zabrinjavaju mlade; da nemaju potrebu mijenjati svijet. Jedini je problem što se većina zasiti nakon jednog od takvih pokušaja pa odluči potražiti sreću preko granice. Jer ovdje se ne govori samo o politici i o medijski eksponiranim osobama. Praksa naše države je praksa rođaka i daj-dam praksa, od studentskih call agenata do direktora korporacija. Ruku na srce, minorna je to skupina i u stadiju izumiranja. Obično ismijavana radi napada na vjetrenjače i smatrana neiskrenima u svojoj kritici društva. Onaj drugi tip reagira na ovu skupinu riječima: Aj ne seri, ti kao ne bi krao da si na toj poziciji!

POUČNE RIJEČI ZA KRAJ

U Hrvatskoj je duboko usađen nemoral. I on nas čini neosjetljivima. Zaista je moguće da bi svaki od nas postao Sanader ako bi se našao na sličnoj poziciji, a to sanaderstvo ne bi shvaćao kao lopovluk. Čisto iz razloga jer smo tako naučeni od malih nogu, jer živimo u takvom društvu i smatramo to ponašanje sasvim legitimnim. Gledamo kako da zajebemo nekoga ili nešto gdje god stignemo; kako da izbjegnemo platiti parking u vrijednosti od 2 kune, izvagati jeftinije voće od onog koje zaista kupujemo, prošvercati šalabahter na ispitu. Pa kad izbjegne platiti porez od 200 000 kn ili opere veliki novac preko prijateljeve firme, takvom umu nije jasno kako je oštetio svakog od nas.

E, sad, da bi i naslov i ilustracija opravdali svoje postojanje, naglasak i na ono očito. Mali Ivo krije se negdje u nekima od ove tri i pol kategorije i ud mu je napet do bola. A to nije ona polovična kategorija koja kritizira malog Ivu niti onaj prosječni Hrvat koji se jednostavno naguzi malom Ivi i to nema potrebu mijenjati. Izbor mijenjanja svijeta na svakome je od nas. Ne mora to biti serum života, otkrivanje perona na 3/4, darivanje sluha Severini ili vremeplov. Samo ne dajmo malom Ivi da nas guzi.