Možeš pobjeći iz Apsurdistana, ali ne i on iz tebe
Vadim kovanicu iz džepa i izgovaram magičnu riječ: studentas. Nema ni odgovora ni karte. Pokucam na prljavo staklo iza kojeg se nalazi vozač trolejbusa, a prema meni se okrene glavom i bradom zagrebački gradonačelnik. Namigne mi ispod šilterice i kaže: - Mali, kolko je ovdje karta?
Vadim kovanicu iz džepa i izgovaram magičnu riječ: studentas. Nema ni odgovora ni karte. Pokucam na prljavo staklo iza kojeg se nalazi vozač trolejbusa, a prema meni se okrene glavom i bradom zagrebački gradonačelnik. Namigne mi ispod šilterice i kaže: - Mali, kolko je ovdje karta?
Kao i svaki uvjereni nematerijalist volim Kaunas zbog povoljnih cijena. Kao posljedica toga mi se u osam ujutro vraćamo iz izlaska dok nam jedna od Korejki, prekrivajući dlanom lice, govori kako smo cijeli lift aromatizirali alkoholom. Neću iskušavati strpljenje studenata oko krucijalnih informacija pa ću odmah naglasiti kako je ovdje pivo u lokalu moguće pronaći za 5 litasa, odnosno 11 kuna, uz napomenu da uglavnom njeguju ono točeno.
Tek što sam legao u krevet, shvatim da mi za sat vremena počinje predavanje.Usporeno se vučem predvorjem, toliko neispavan i izbezumljen da mi se čini kako s televizora čujem Linićev glas. To me natjera da istrčim van i požurim prema fakultetu. Kao i na svakom sveučilištu koje drži do sebe udaljenost između prve i posljednje zgrade fakulteta je desetak minuta hoda, a studentski dom se nalazi u neposrednoj blizini. Jest da te to lišava svakodnevne avanture putovanja s jednog na drugi kraj grada i ovisnosti o nečemu poput ZET-a, ali ima i svojih prednosti.
Bez obzira na blizinu zgrade u kojoj se održava predavanje, ovaj sam put odlučio uskočiti u prvi nadolazeći trolejbus ili autobus i odvesti se dvije stanice do odredišta. Po običaju, druga su vrata rezervirana za izlazak putnika, a prva za ulazak i kupovanje karata. Do sada sam stekao dojam da je švercanje ovdje nepoznat pojam.
Vadim kovanicu iz džepa i izgovaram magičnu riječ: studentas. Nema ni odgovora ni karte. Pokucam na prljavo staklo iza kojeg se nalazi vozač trolejbusa, a prema meni se okrene glavom i bradom zagrebački gradonačelnik. Namigne mi ispod šilterice i kaže:
- Mali, kolko je ovdje karta?
- Dva litasa. Ali za studente u pola cijene! – i pružim mu onaj litas.
- Jedan litas? Kolko je to kuna? – upita Bandić.
- Dvije i nešto sitno. – odgovorim.
- Ništa, od sad je onda 5. Tih litasa.
Krenem prebirati kovanice po džepu i pružim mu nevoljko novac kojim sam namjeravao kupiti mlijeko, kruh i jednu od onih čokoladica na popustu.
- Ajmo, ajmo, ulazi, mora se delati. – reče Milan i pokrene trolejbus.
Već na idućoj stanici ljudi su se gurali na drugim vratima, ulazili prije nego su drugi izašli, babe su se laktarile k'o Aljoša Asanović u najboljim danima i malo tko je kupovao karte.
Vožnja trolejbusom Bandićeve kompanije samo me dovela do kašnjenja na predavanje. Ušao sam u predavaonu i sjeo u zadnje redove. Profesor, inače Amerikanac, viče za mnom da sam idući put dužan „donuts“. Jedno od njegova tri pravila. Tko zakasni, idući put mora donijeti krafne. Drugo je da svaki put kada rečenicu započne frazom „in America“ dužan je jedan „shot“ u studentskom lokalu onome tko to primijeti. Treća je da je dopušteno psovanje. Do sada sam primijetio da se njeguje jedino ono posljednje pravilo i to prvenstveno u njegovoj izvedbi. Profesorovo citiranje Hemingwaya prekida kucanje na vratima. Ne vjerujem svojim očima kada vidim da kroz njih ulazi pojava koja me istog trena potakne da poželim unaprijediti treće Amerikančevo pravilo.
- Dobro jutro, studenti. Ja sam Zdravko... Opet ista greška! Ispričavam se. Za one koji me ne znaju, ja sam Željko Jovanović i donosim vam neke odluke ministarstva koje će pospješiti i olakšati vaše studiranje i život. – reče pojava te rastvori papir i krene čitati.
- Dakle, kolegiji na diplomskom studiju više ne nose 6 ECTS bodova kako je to bilo do sada, nego će to od sada biti minimalno 2, maksimalno 3 boda. – pojava se okrene prema profesoru.
- Ukratko, to bi značilo da im morate zadati još jedan projekt za početak. Nadalje, svaki je student obvezan kupiti ovakvu iskaznicu koja vam omogućava kvalitetniju hranu u svim restoranima diljem grada. Cijena iskaznice je simboličnih 50 litasa, a nadoplaćujete je svaki mjesec ili gubite prava studiranja.
- Ali mi već imamo studentske iskaznice koje nam omogućavaju povoljniju prehranu u restoranima. – progovori naivni glas studentice.
- Točno. Međutim, ova vam iskaznica omogućava kvalitetniju prehranu!
- Ministre, ministre! S njom možemo jeftinije jesti?
- S njom možete kvalitetnije jesti. Samo je pokažite i hrana vam je kvalitetnija. A cijena prati kvalitetu. I posljednje, cijena doma povisuje se sa dosadašnjih 70 eura na... 100, da zaokružimo.
- Zašto, ministre?
- Zato što je ministarstvo dobilo neka saznanja da se studenti tuširaju gotovo svaki dan. – pojava sklopi papir, zahvali se, pozdravi nas i otiđe.
Nakon predavanja sam odlučio prošetati gradom kako bih razbistrio glavu. Na glavnom sastajalištu studenata, kod popularnih fontana, ugledam grupu ljudi kako sluša vodiča. Glas mi se učini poznatim. Zaista, bio je to Slavko Linić. Pokazivao je na zgrade diljem Kaunasa.
- I ovo sam zatvorio. I ovo. I ovo. – govorio je milozvučno.
- Ovima sam oprostio jer je dug bio prevelik.
Baš kad je pala noć i kad sam pomislio da je ovom danu konačno kraj, u zabačenoj i neuglednoj ulici koja nam inače služi kao prečica do stražnjeg ulaza doma, čuo sam zveketanje metala i vidio ga kako potajice izlazi iz obližnje urušene šupe te natrpava gepek.
- Zoki, jesi to ti? – upitao sam.
- Ššššš. – prekrio je kažiprstom usne.
- Pa kaj radiš tu? – prošaptao sam.
- Ma ništa, ništa. – zalupio je vratima gepeka – Idem do Vilniusa postavit par tabli.
Na stražnje sjedište automobila ugurao je i posljednju tablu s poljskim natpisom „Wilno“ te otvorio vozačeva vrata.
- Ajde, ajde, gibam pa se vidimo. Avion me čeka, poludit će onaj pilot.
Stojadin je zagrmio i odjurio u glavnu ulicu.
Pri ulasku u zgradu doma primijetim da je predvorje ispunjeno ljudima. Progurao sam se kroz gomilu i vidio kako ispred svih stoji i recitira svoju poeziju doktor Ivo Sanader. U lijevoj je ruci držao knjigu, a desnom energično mahao po zraku, recitirajući na tečnom ruskom jeziku. Približavao se, a kad sam pokušavao ustuknuti, gomila me gurala prema njemu. Konačno mi se unio u lice i glasno vikao svoje stihove. Zaklopio sam oči, a Ivo me stao drmati i uzvikivati moje ime.
Konačno sam otvorio oči, a iznad mene je stajao moj cimer, Azerbajdžanac rođen u Kazahstanu i tresao me vičući nešto na ruskom jeziku.
- Idemo, prespavao si cijeli dan. Zakasnit ćemo na karaoke za Erasmusovce!
