Zašto studenti odgađaju učenje do zadnjeg trenutka? Znanost ima objašnjenje

Ispit je sve bliže, gradiva je sve više, a vremena sve manje. Znate da biste trebali učiti, ali nekako uvijek pronađete nešto „važnije” – od gledanja serije i pregledavanja društvenih mreža do pospremanja sobe. Govorite sebi da ćete početi za pola sata, pa sutra, a na kraju se učite večer prije ispita.

Ako vam ovo zvuči poznato, riječ je o prokrastinaciji – odgađanju obveza unatoč tome što znamo da ćemo zbog toga kasnije imati problema. Iako se često povezuje s lijenošću ili lošom organizacijom, istraživanja pokazuju da je priča ipak nešto složenija.

Zašto nam je tako teško početi?

Jedno od objašnjenja povezuje prokrastinaciju s načinom na koji upravljamo neugodnim emocijama. Psihologinja Fuschia Sirois sa Sveučilišta Durham za Američko psihološko udruženje objašnjava da ljudi ponekad odgađaju zadatke jer im oni izazivaju dosadu, stres, neugodu ili strah od neuspjeha.

U tom trenutku puno je lakše odabrati aktivnost koja nam donosi trenutno zadovoljstvo. Umjesto da otvorimo skriptu i suočimo se s velikom količinom gradiva, provjerit ćemo mobitel, odgovoriti na poruku ili pogledati još jedan video.

Takva odluka kratkoročno može donijeti osjećaj olakšanja. Problem je što obveza pritom ne nestaje – samo se pomiče za kasnije.

Nije sve samo u organizaciji vremena

Iako dobra organizacija može pomoći, ona nije jedini dio priče. Meta-analiza objavljena 2026. godine obuhvatila je 67 istraživanja i ukupno 40.903 kineska učenika i studenta. Istraživači su pronašli umjerenu negativnu povezanost između upravljanja vremenom i akademske prokrastinacije. Jednostavno rečeno, oni koji su bolje upravljali svojim vremenom u prosjeku su manje odgađali akademske obveze.

No rezultati također pokazuju da prokrastinaciju ne možemo svesti samo na pitanje rasporeda i rokova. Ulogu mogu imati emocije, karakteristike samog zadatka, okruženje u kojem učimo i sposobnost da održimo pažnju.

Što se događa kada stalno govorimo „sutra ću”?

Jedan od problema s prokrastinacijom jest taj što posljedice najčešće ne osjetimo odmah. Kada odgodimo učenje za jedan dan, čini se kao da se nije dogodilo ništa posebno. No što više vremena prolazi, to se obveza sve više gomila, a prostora za kvalitetnu pripremu ostaje sve manje.

Istraživanja su pritom pronašla povezanost između akademske prokrastinacije i lošijih rezultata na ispitima. Jedno od njih, objavljeno u časopisu Journal of Prevention & Intervention in the Community, proučavalo je odnos između prokrastinacije, angažmana studenata u učenju i rezultata na završnom ispitu. Rezultati upućuju na to da odgađanje akademskih obveza može biti povezano s manjom uključenošću u učenje i slabijim akademskim ishodima.

A upravo se tu stvara začarani krug. Učenje odgađamo jer nam je u tom trenutku naporno, dosadno ili izaziva stres. Time kratkoročno izbjegnemo neugodan osjećaj, ali problem ostaje. Kada se približi ispit, shvatimo da imamo puno manje vremena nego što smo planirali. Tada se pojavljuju dodatni stres i pritisak, zbog čega nam koncentracija može biti još slabija, a početak učenja još teži.

Na kraju se ono što je trebalo biti nekoliko sati učenja raspoređenih kroz više dana pretvara u nekoliko iscrpljujućih dana ili noći pred ispit. Zato prokrastinacija često nije samo pitanje izgubljenog vremena – odgađanje može utjecati i na način na koji doživljavamo samo učenje. Što dulje čekamo, zadatak nam može izgledati sve veći i teži, pa ga zbog toga ponovno želimo odgoditi.

Zašto onda uvijek čekamo zadnji trenutak?

Jedan od razloga može biti vrlo jednostavan – mozak prirodno daje prednost onome što nam donosi nagradu ili olakšanje sada, dok su posljedice koje dolaze kasnije manje „hitne”.
Ispit koji je za dva tjedna djeluje daleko. Zato je puno lakše reći „učit ću sutra” nego se odmah suočiti s nekoliko stotina stranica gradiva.

Tek kada se rok približi, buduća posljedica postaje dovoljno konkretna da nas pokrene. Tada se često pojavljuje poznata studentska rečenica: „Da sam barem počeo ranije.”

Kako prekinuti taj krug?

Istraživanja ne nude jedno čarobno rješenje koje će spriječiti svako odgađanje. Ipak, ako je problem u tome što nam se cijeli zadatak čini prevelik ili neugodan, početak može biti puno lakši ako ga podijelimo na manje korake.

Umjesto „danas moram naučiti cijelo poglavlje”, cilj može biti „pročitat ću prvih deset stranica”. Nakon toga slijedi sljedeći mali korak.  Važno je i maknuti dio distrakcija – primjerice, staviti mobitel izvan dosega ili odrediti kratko razdoblje u kojem ćemo se baviti samo učenjem.

Na kraju, prokrastinacija nije jednostavno znak lijenosti. Ponekad je riječ o pokušaju da izbjegnemo neugodu koju osjećamo prema određenom zadatku. A kada to razumijemo, možda je lakše napraviti upravo ono što nam je najteže – početi.