Daleko od ćirilice, lex Perkovića i Zdravka Mamića
– Vidiš, sve ovo ti je izgrađeno iz fonda Europske unije. – cimer mi pokazuje dvije prostrane, blještave građevine s druge strane. Riječ je o dvorani košarkaškog kluba „Žalgiris“, središtu sportske i vikend razbibrige svakog stanovnika Kaunasa od djevojčice do starice te golemom shopping centru „Akropolis“, u kojem je moguće naći bilo koju od životnih potrepština i nepotrepština.
– Vidiš, sve ovo ti je izgrađeno iz fonda Europske unije. – cimer mi pokazuje dvije prostrane, blještave građevine s druge strane. Riječ je o dvorani košarkaškog kluba „Žalgiris“, središtu sportske i vikend razbibrige svakog stanovnika Kaunasa od djevojčice do starice te golemom shopping centru „Akropolis“, u kojem je moguće naći bilo koju od životnih potrepština i nepotrepština.
Život u domu prepunom internacionalnih studenata multikulturalno izmiješanih za početak te nauči nekolicini osnovnih stvari – da ujutro mamuran ne pozdravljaš na jednom od hrvatskih dijalekata, da su Turkinje i na plus četrdeset odane svojim maramama i nošnjama dugih haljina, da svi guraju glavu u tvoj tanjur diveći se egzotičnoj hrvatskoj kuhinji, premda na tanjuru stoje piletina i tjestenina, i da je nemoguće spavati dulje od devet ujutro ako su ti Korejci susjedi.
Posljednje također dovodi do spoznaje zašto je Daleki istok tako daleko od nas. Ako Korejac legne u deset navečer, on se budi u osam. Ako Korejac legne u četiri ujutro, on se budi u osam. Nekakvo zlatno pravilo koje im omogućuje da jednakom pokretljivošću sipaju rižu u tavu svakoga jutra. S vremenom se još jednom uvjeriš u hrvatsku tendenciju samopodcjenjivanja i uzdizanja ostalog svijeta u nebesa pa se, dok gledaš kako se Talijani, Francuzi ili Skandinavci natječu koji će ostaviti kuhinju u derutnijem stanju, zbunjeno sjetiš zanesenih riječi s pogledom visoko u oblacima: eh, to ti je Europa!
Nakon nekoliko tjedana već sam naviknut na korejski alarm i prvo što čujem kada otvorim oči ubrzani su koraci koji se izmjenjuju na relaciji soba-kuhinja. Imam tu sreću da je moj kat ispunjen Korejcima, oni su svakako najbolji ljudi ovdje. Doteturam do kuhinje i nalaktim se na prozor šestoga kata Vytautas Magnus University doma u samome centru Kaunasa. Korejci me zabrinuto pitaju jesam li jeo što i već mi guraju u usta rižu i povrće.
Pogled i nije bogzna što. Dominira otmjena garnizonska crkva sv. Mihaela Arhanđela, popularno zvana Soboras. Isprva ruska pravoslavna crkva-tvrđava izgrađena za potrebe vojske, kasnije umjetnička galerija, a danas rimokatolička crkva. I to je sve što morate znati kada dođete u Kaunas. Crkva je središte svih pravaca i nemoguće je izgubiti se jer je ista vidljiva iz bilo kojeg zakutka grada. Kraj nje, dvije oku neugodne, neskladne i nikad dovršene zgrade, kao ostaci sovjetske okupacije, kako Litavci vole nazivati razdoblje svoje povijesti u sklopu SSSR-a.
– Vidiš, sve ovo ti je izgrađeno iz fonda Europske unije. – cimer mi pokazuje dvije prostrane, blještave građevine s druge strane. Riječ je o dvorani košarkaškog kluba Žalgiris, središtu sportske i vikend razbibrige svakog stanovnika Kaunasa od djevojčice do starice te golemom shopping centru Akropolis u kojem je moguće naći bilo koju od životnih potrepština i nepotrepština. Fond Europske unije, kažu ovdje, modernizirao je gotovo čitav grad. Živi bili pa vidjeli.
S druge strane, život u Kaunasu, tom nekadašnjem glavnom gradu Litve koji se nalazi u samom središtu države, nauči te da umjesto nogometnih derbija poput El Clásica u pubovima gledaš treću košarkašku ligu, da nema smisla ni pokušavati naučiti taj jezik i da ljudi, unatoč standardu lošijem i od hrvatskog, žive opušteno. Ukoliko imate potrebu uzburkati strasti prosječnom Litavcu dovoljno je nazvati ga Poljakom ili Rusom.
Iz snenog me buljenja u dva ruska strašila probudi tup udarac o prljav kuhinjski pod. Azerbajdžanac Vugar i Korejac Kwon opet su u središtu interkulturalnog konflikta. Dečki su inače cimeri, ali čini se da su razlike prevelike za međusobnu snošljivost, pa je na Azijatovo tapšanje po leđima ovaj uvrijeđeno reagirao bacanjem njegove breskve na pod. Sve je rezultiralo nekolikominutnim nijemim buljenjem oči u oči, prvenstveno poradi nemogućnosti izražavanja vlastita nezadovoljstva. Konačno su se pojavili ostali Korejci i smirili tenzije, Kwon je podigao svoju breskvu s poda, zagrizao je i otišao svojim poslom, a Vugar nastavio kuhati krumpire.
Nemam iskustvo življenja u studentskom domu, ali za uvjete mogu reći da su više nego dobri. Svaki kat opremljen je dvjema kuhinjama, postoji mogućnost smještanja gostiju u posebne sobe, u prizemlju se nalaze stolni nogomet i biljar, a na takozvanom „nultom katu“ perilice i sušila za rublje. Studenti uz Međunarodnu studentsku iskaznicu imaju popuste u većini svakodnevnih aktivnosti poput vožnje javnim prijevozom, restoranima ili kinima, a cijene proizvoda su ionako u prosjeku nekoliko kuna jeftinije nego u Hrvatskoj. Ono na što se hrvatski student mora priviknuti ovdje nepostojanje je popularnih menzi, a internetska veza u domu nije uvijek na razini, tako da je mogućnost komuniciranja putem Skypea jednako predvidljiva kao i sljedeći potez aktualne hrvatske vlade.
Spominjanje hrvatskih političara me, osim iznenadnog osjećaja tjeskobe, podsjeća na šetnju gradom. Vrijeme je u rujnu iznenađujuće toplo tako da sam, osim onog o kraćim danima i dugim noćima na Baltiku, morao prekrižiti još jedan mit o Litvi i dvije jakne zakopati negdje duboko u ormar. Ali, sudeći po činjenici da sam naziv Lithuania doslovno znači Zemlja kiše, čini se da nezavidne vremenske prilike tek slijede.
Litva i Kaunas pejzažom, ljudima i okolinom podsjećaju na Hrvatsku, osim što je šetnja njime daleko opuštenija jer nisi izložen konstantnom strahu od napada ružnih glava hrvatskih političara na svakom koraku. Zapravo, nisi izložen nikakvoj vrsti napada jer se čini kako ovdje nisu toliko opterećeni raznoraznim plakatima i propagandama, bilo političkim bilo marketinškim. Premda sam tek na početku, nešto što ću svakako pamtiti kao jednu od najvećih prednosti svoje studentske razmjene je onaj osjećaj kad poslijepodne možeš opušteno proći glavnom ulicom grada prepunom lokala ili predvorjem doma gdje se nalazi televizor i nemaš razloga za ljutnju, gnušanje ili bijes jer s njega u tebe ne bulji ni Pupovac ni Karamarko niti Milanović.
