Against modern football: Tajkuni na terenu, sirotinja na tribini
Sve je trgovina, pa tako i nogomet. Igrači ne dobivaju novce po zalaganju nego po potencijalnoj zaradi od budućeg transfera – kao jeftina roba neoliberalnog kapitalizma. No kako to da kad huligana nema na tribini – nema niti gledatelja?
Sve je trgovina, pa tako i nogomet. Igrači ne dobivaju novce po zalaganju nego po potencijalnoj zaradi od budućeg transfera – kao jeftina roba neoliberalnog kapitalizma. No kako to da kad huligana nema na tribini – nema niti gledatelja?
Tučnjave zbog školskog igrališta subotom
Iako je sport poprilično široka tema, odlučio sam započeti sve jednom uvijek intrigantnom temom – navijačima i nogometašima – nekad i sad. Prije svega petnaestak godina trenirao sam u Marsoniji, klubu iz vlastitog grada Broda, te se ne mogu ne prisjetiti situacije kada bih nakon jednog treninga ostao na još jednom golmanskom, a onda kasnije jedva čekao tjelesni gdje smo opet igrali nogomet.
Došla bi subota i turniri na školskom igralištu koji su nerijetko završavali tučnjavom ekipa zbog termina iz razloga što nas je jednostavno previše došlo naganjati dragocjenu loptu u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, onoj koju sam smatrao podcijenjenom – jer je zapravo najvažnija stvar na svijetu. Nekada bih favorizirao nogomet i naspram vlastite obitelji, zadnje novce dao za tekmu Marse i čak otišao i u odrađivanje kioska, čisto da bih si mogao kupiti polovne kopačke.
Za Dinamo dao bih sve!
Zatim dolazi navijački period kada prestajem s igranjem nogometa i 2001. prelazim na maksimirski Sjever uz brojna gostovanja i doživljaje. Vjerovali ili ne, tada je nogomet još bio plemenita vještina s nostalgičnim prizvukom na tribini i igračima željnima davanja sebe za klub, poput legendarnog Silvija Marića. U svega šest godina gledao sam preobrazbu tih zagrebačkih Modrih u korporatističku alatku koja koristi sive zakonske zone i uništava upravo ono što dovodi gledatelje na tribine - nogomet!
Te 2007. prestajem aktivno navijati za taj klub zbog kojeg sam nekidan prekidao prve mladenačke ljubavi, zbog kojeg sam bio izvan sebe od sreće tijekom (rijetkih) europobjeda i živčan nakon brojnih razočaranja. Dinamo je bio ono nešto – uvijek se nadaš da će se dogoditi najbolje, a progledavaš kroz prste kada ne ide dobro... No bio bih licemjer kada bih govorio o tom slučaju kao o specifičnom. Moderni nogomet je davno prije prešao iz radničkih ruku u ruke kapitalističkih kapitalaca, a oni koji su nekada prodavali podguze, jakne i farmerke preko noći su uz političku pomoć preuzeli rukovodeće funkcije.
Era modernog nogometa je era kapitala
Vani je to započelo još osamdesetih, a kod nas je početak kraja odigrao svoj vremenski tok neposredno nakon Domovinskog rata. Navijači su postali stoka, rasisti i huligani, iako bi se još grublja retorika mogla primijeniti na one protiv kojih je takav stil drukanja upućen. Nogomet je, dojma sam, propao onog trenutka kada je od tajkuna na tribini i sirotinje na terenu došlo do zamjene uloga. Igrači su postali poligon dobro uhodane floskule: Naravno da neće igrati kad primaju desetke tisuća eura tjedno, i mene bi bolio.
Žalosno je da u svemu tome ima i istine. Umjesto da im veliki novci budu olakšanje da o egzistenciji ne moraju razmišljati dok naganjaju loptu devedeset minuta, oni su im zapravo glavni uteg. Sve je trgovina, pa tako i nogomet. Igrači ne dobivaju novce po zalaganju nego po potencijalnoj zaradi od budućeg transfera – kao jeftina roba neoliberalnog kapitalizma. No kako to da kad huligana nema na tribini – nema niti gledatelja? Etiketiranje je od prosječnog borca za autonomiju kluba stvorilo huligana, a od borca za slobodnu državu terorista i veleizdajnika.
Igrači za sto milijuna, publika za sto kuna
Nije takva situacija samo u nogometu. Pogledajte na što sliči košarkaška scena u Hrvatskoj... Nekadašnji prvaci Europe su pred gašenjem, ostavljeni na cjedilu – čisto iz razloga što nema neposrednog profita i bogaćenja preko noći. Brkati tajkuni s debelim trbusima i zlatnim lancima očito preferiraju lovce na bubamaru po travnjacima omeđenim bijelim linijama. Ministar je jednom davno pričao o sušenju močvare, no danas to izgleda baš onako politički – tragikomično. Danas više nema djece na školskim igralištima, duplih treninga ili bučnih navijanja za domaće dečke s prvih redova tribine i bengalki.
Danas više nema nostalgije jer nam je čak i to ukradeno. Igrači se mijenjaju kao na pokretnoj traci, uprave jedine žive u konstanti, a predsjednici su samo topovsko meso – podobno za kazneno-medijski igrokaz. Kada jedan solidan krilni igrač košta 100 milijuna eura, djeca odlaze za desetke milijuna iste valute, a trenere se tretira kao navijače – poput stoke – onda je pobjeda modernog nogometa sve očitija. Što sam ono rekao o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu? Mislim da sam je čak i precijenio, to je danas samo jedna od manje bitnih stvari... Jer kada igraju tajkuni, publike niti nema!
