Čim sam prvi put izašla na ulicu riješena svih 40 kila kofera i okrenula se oko sebe, primijetila sam ekipicu na svakom kantunu. Neš ti toga, pomislila sam, ima toga i u nas. Dok me, u prolazu, ispod glasa, nisu upitali trebam li droge.

Tebi, dečku koji ide u teretanu, ne zbog sebe, nego zbog cura. Cura je u množini, ako misliš da je tipfeler. Tebi ovo pišem.

Na faksu si. Nemaš vremena, nemaš partnera, nemaš socijalni život. Sve je to u redu.

Strah je uvijek prisutan u našim životima, posebno među nama studentima u ovo ispitno vrijeme. No, gdje završavaju normalni, a gdje započinju glupi, ograničavajući strahovi?

Zamislite da danas jednostavno saznate da umirete za godinu dana. Što biste napravili u to malo vremena što vam je preostalo? Ne smijemo biti živi, a ne živjeti, te razmišljati o životu samo ako nam se odjednom oduzme i skrati na najkraće moguće vrijeme.

Kada god si pipate puls i izbrojite abnormalni broj, a znate da ste zdravi, radi se o napadu panike. Ako ste obišli sve moguće doktore, a nalazi su uredni, ako tlak mjerite nekoliko puta dnevno, a uvijek je u redu, znajte da su to napadi panike. Napad panike najodvratniji je osjećaj koji sam dosad doživjela – želiš pobjeći iz vlastite kože, a ne možeš.

Ah, ti divni dani u mjesecu kad bi najrađe sve prisutne poslala na najbliži vidikovac da odglume 3. prizor iz 4. čina monodrame "Kako je prepelica skočila s vidikovca".

Kao osoba s ograničenim budžetom jer studentske su satnice male isto kao i stipendije, nema posla, država je u banani, idem u "birtiju" popit pet piva jer mi je život užasan i nemam love, odlučila sam vam predstaviti najbolje namirnice i jela iz studentske kuhinje jer znam da to svakom studentu dobro dođe.

Što je brže, novi Porche Cayenne ili kršenje novogodišnjih odluka?

Jedino pravo nam je šutjeti i što prije završiti svoj studij, pa se udaljiti u zemlje Zapadne Europe, Amerike, Kanade. Jer, kako se naši vlastodršci ponašaju prema nama? Shvaćaju li zašto ovom društvu neće biti tako svijetla budućnost?