Nemam ja ništa protiv razgovora... ponekad. Samo ne volim odgovarati na tisuću pitanja nepoznatim ljudima jer eto, ne volim. I ne planiram glumiti da volim. Nisam neodgojena, nisam bezobrazna ili nekulturna, samo povremeno volim staviti slušalice i isključiti svijet oko sebe. Jedna od situacija kad mi se ne priča je trosatno putovanje vlakom.

Hrvatska je zemlja u kojoj 78 posto ljudi smatra vegetarijanstvo početnim korakom priključivanja sekti. Naravno, dio nemesojeda trenutno studira (ne samo na Filozofskom), što znači kako se većinom hrane u okolnim menzama. No, jesu li hrvatske menze prilagođene studentima koji ne jedu meso?

Kupiš novu ploču ili uzmeš staru, upališ gramofon i odvrneš do kraja. Legneš, zažmiriš i uživaš. Ili divljaš. Kako te volja.

Znaš onu frendicu koja se bavi svim živim osim normalnim studentskim stvarima? Onu koja ima sto poslova, pa ne gleda novu epizodu "Samo nebo zna"? E, ovo je ispovijest jedne takve.

Već se neko vrijeme jako trudim biti pozitivna. Naglasak na trudim jer mi baš i ne ide. Ponajmanje petkom.

Primijetila sam u zadnje vrijeme ljudsku potrebu uspoređivanja s drugima. Pokušavamo ići u korak sa svima, a na kraju se ostajemo vrtjeti u krug jer svi idu u različitim smjerovima.

Ovo nisu vremena za opuštanje i moramo biti svjesne da nam neki budući vladajući, nažalost, mogu ugroziti naša prava i slobode.

Mislite da nemate sreće u nagradnim igrama? Nemate pojma!

Isječak iz dana kada će Hrvatska (potencijalno) postati utočište Šveđanima, Fincima, Talijanima i Španjolcima. I ne, nije vic.

Hladno ubojstvo u zagrebačkome kvartu moglo bi poslužiti kao filmski scenarij. Ali dok se to ne dogodi, postalo je inspiracija za društvenu kolumnu koja ima pozitivnu misao i poslovicu za kraj.