Kada kvartovski frajeri postaju ubojice
Hladno ubojstvo u zagrebačkome kvartu moglo bi poslužiti kao filmski scenarij. Ali dok se to ne dogodi, postalo je inspiracija za društvenu kolumnu koja ima pozitivnu misao i poslovicu za kraj.
Hladno ubojstvo u zagrebačkome kvartu moglo bi poslužiti kao filmski scenarij. Ali dok se to ne dogodi, postalo je inspiracija za društvenu kolumnu koja ima pozitivnu misao i poslovicu za kraj.
Poznavala sam Kristinu K. koja je u srijedu navečer ubijena u automobilu pred svojom zgradom. Zato što je moja zgrada u neposrednoj blizini njezine i zato što smo se kao male igrale u parkiću, iako je ona nekoliko generacija mlađa od mene. Poznavala sam i Davida K. koji je u srijedu navečer nasmrt izbo Kristinu u automobilu pred njezinom zgradom. Srela sam ga u kvartu jer imam mlađega brata koji voli piti kavu. Ne sjećam se kada sam Davida zadnji puta vidjela, ali sigurno su prošle godine Nju sam vidjela nešto nedavnije, i sjećam se da sam se čudila zašto je od onako lijepe čokoladne brinete postala plavuša. Očito je i svojima bila draža takve kose, jer ju jedino smeđokosu viđamo u medijima.
Peščenica je poznata kao opasniji kvart pun Roma. Još od Željka Malnara i njegove emisije, svaki puta kada kažem odakle sam, čujem njegovu naslovnu pjesmu i pitanje: "Gdje ti je putovnica za izlazak iz Republike?". Međutim, kvart je podijeljen na više manjih dijelova. Tako imamo Borongaj, Ferenščicu, Volovčicu, Staru Pešču (od tamo je Malnar), udaljene dijelove prema Trnju, Žitnjak, Vukomerec te Donje Svetice, na kojima je David K. prošlog proljeća usmrtio pješaka, oca djece koji su s nama išli u osnovnu. U tom središnjem dijelu, Volovčica je najmirniji dio. Tamo je nekoliko osnovnih škola, glazbena škola, dvije srednje škole, tržnica, kazalište (KNAP), dom zdravlja, pošta, nekoliko trgovina te crkva, kod koje je David K. jednom pretukao Kristinu.
Na cijelom kvartu ima jako puno zelenila, parkova i klupica. Što ujedno znači da ima pasa i šetača pasa. Kada stanovnici naselja postanu tinejdžeri, posebno postanu svjesni tih susjeda, jer ih viđaju na svakome koraku. Zato me čudi kako i kada je David K. uopće uspio pretući, opljačkati pa i ubiti Kristinu. Zar je stvarno moguće da je uspio stvoriti trenutak u kojem nigdje u blizini nije bio niti jedan prolaznik? Pa ja prolazim točno tim parkiralištem minimalno dva puta dnevno i rijetko nikoga ne sretnem.
Htjela bih stati u obranu kvarta i reći da tamo ne žive samo nasilnici i ubojice. Vraćam se u svoju osnovnu školu i pokušavam vidjeti u kojem se trenutku počinju na nama ocrtavati obrasci tipičnih kvartovskih osoba: cura iz susjedstva, buduća mama, budući državni službenik, štreber, štreber-koji-će-odseliti-van-Hrvatske, diler, sportaš, visokoobrazovani susjed, visokoobrazovani susjed bez posla, radnica u tvornici, nasilnik. Pretpostavljam da tamo negdje u šestom, sedmom razredu, kada počinješ biti više kul ako imaš slabije ocjene i razbijen barem jedan školski prozor, nego ako ideš u glazbenu školu. Vjerojatno onda kada si napravio barem jedan grafit negdje na nekoj zgradi, a neki klinjo plače jer si malo posudio njegov mobitel. Moguće baš u trenutku kada u kvartovskom dućanu ukradeš prvu kutiju cigareta ili kupiš neki alkohol, istovremeno se smijući onima koji idu na sportski trening ili se druže s obitelji. Ili onda kada iz ljubomore vrijeđaš prijateljicu jer je već vidljivo ušla u pubertet, a ti nisi.
Zašto je to problematično? Zato što zajednica to odobrava; ispada da se nitko protiv toga ne bori. U razredu od 30 učenika takvi su pojedinci najpopularniji, i među dječacima i među djevojčicama koje razvijaju sindrom 'baš ja ću ga promijeniti'. Pa razne kristine završavaju u nasilnim vezama iz kojih je nemoguće izići van. Takvo delinkventno ponašanje odobravaju roditelji, koji čak osjećaju i neku vrsta ponosa. A škole nisu obavezne nikako postupati dokle god se nasilje ne događa za vrijeme nastave na školskom teritoriju. Sjetite se, sedmaši imaju tek 13 godina. Oni su više djeca nego odgovorni tinejdžeri.
Jedan zagrebački kvart zapravo je kao manje mjesto: svi sve znaju, barem iz viđenja. I zna se, ili se može otkriti, tko je gdje, tko se čime bavi, tko koga poznaje. Zna se tko je koliko Dinamov fan, gdje kupuje tenisice, gdje pije kakvu kavu i kakav auto vozi ili bi barem htio. Zašto ne bismo pokušali djelovati i takva ogovaranja pretvoriti u ponos tuđim uspjesima? Pa da uz običan opis "A on/a ti je sin/kći toga i toga" znamo i koliko je dobrih djela napravio, koliko samostalno zaradio, gdje je putovao po bijelome svijetu, koliko života spasio, knjiga pročitao, smeća reciklirao, dobre djece odgojio, karijera pokrenuo, psećih kakica pokupio, čarobnih riječi izgovorio, i znate, sve te ostale stvari koje dobri ljudi rade, a o kojima se nikada ne piše.
Trinaestogodišnjaci brzo odrastaju, a misaono-refleksivno i kognitivno teško hvataju korak, pogotovo uz slab i loš odgoj. Trebali bismo biti obzirniji i pažljiviji, pogotovo kao roditelji, ali i u ovoj dobi u kojoj smo možda nekom mlađem susjedu uzor. Sjećam se da je moja susjeda (20+) meni (8) jednom rekla, kada me vidjela da se skrivam od društva koje me lažno optužuje da mi se netko sviđa: "Reci da je istina, pa će te prestati zezati jer im više neće biti zabavno". Upalilo je, zato ja sada širim mudrost mlađim generacijama: "Budite dobri sa štreberima, jer znate kako kažu: možda vam jednog dana postanu šefovi!" Koju ćeš ti mudrost podijeliti?
