Rock, „ex-yu" bendovi i gramofon – glazbeno doba koje se nikada neće vratiti

Je li moguće osjećati nostalgiju za vremenom u kojemu nisi bio ni u planu? Je li to glupo ili nemoguće? Kako god bilo, taj osjećaj se s vremena na vrijeme kod mene pojavi. 

Imala sam fazu cajki, valjda su svi (tješim se). Onda dođe vrijeme kada te počne biti briga slušaš li pjesmu koja ide deset ispod nule napolju, a skinula bih svoju košulju (???) ili neku koja u tebi stvarno budi neki osjećaj i ne smanjuje ti kvocijent inteligencije za deset (ispod nule). U mojem slučaju glazba koja je postala bitna uglavnom je rock. Ufuraš se u to, počneš nositi majice bendova, nosiš preveliku jaknu i valjda misliš da si cool, budeš ljut jer ti je tata bacio sve ploče koje je imao ili ih podijelio okolo i nije ti jasno kako nije mogao pretpostaviti da će njegovo dijete, u vremenu toliko razvijene tehnologije, slušati rock na ploči iz vremena u kojemu je on bio klinjo. 

Uz sve to, još ti jedna stvar nije jasna. Što se dogodilo s domaćom glazbom? U redu, ima ljudi koji će slušati glazbu u čijem je spotu ženska kaktus ili neku drugu u kojoj kao sve u redu je, ali što je s onima koji žele nešto poput dobrog starog rocka? Zašto je određena glazba postala sebična i teži samo novcu, a ne i ispunjavanju onih koji je slušaju? U kojem je smislu glazba postala sebična?

Zamisli danas dijete nekog uglednog i ozbiljnog čovjeka kako glazbom izražava nezadovoljstvo i buntovništvo, umjesto da to radi putem statusa na fejsu. Zvuči nerealno? Tako sam i mislila. Zapravo, zamisli da se nalaziš u gradu i pomisliš kako je to cool grad i padne ti na um nešto poput ovoga - Priđi bliže i pogledaj dobro kuda vode ovi tragovi, tamo svetla gore u noći, ta su svetla naši gradovi, zato što si se u tom trenutku tako osjećao, a ne jer pišeš ono što želiš da se nekome svidi. Naravno, postoje i dalje kvalitetni domaći bendovi, ali u moru današnje estrade, potrebni su im i šlauf i plivaće rukavice kako bi ostali na površini. 

Želim znati iz prve ruke kako je to bilo živjeti u vrijeme kada si mogao otići na koncert Haustora, Idola, Azre i ostalih ex-yu bendova umjesto da ih danas slušaš preko YouTubea. Zar ne bi bilo uzbudljivije kada bismo štedjeli za svaku novu ploču koja je izašla i uzbuđeno zvali prijatelje ili dečka/curu telefonom da je dođu poslušati s nama? Zar se ne bi tako više obazirali na glazbu, ljude? Imam gramofon, imam ploče i obožavam ih, ali ta atmosfera iz sedamdesetih i osamdesetih, bar što se tiče mladih i kvalitete glazbe nikada se neće ponoviti. 

  

Ako te muči isto što i mene, nudim ti par savjeta kako ublažiti ovu nostalgiju ili se baciti u još veću depru. Jedan je od njih serija Crno bijeli svijet koja odiše dobrom glazbom i koja me još više uvukla u svijet sedamdesetih i osamdesetih. Drugi savjet je, očekivano, slušanje ex-yu pjesama, bilo da je to preko YouTubea ili nakon prekopavanja tavana svih bližih i daljih rođaka.