Nije lako biti super (ne)uspješan u nagradnim igrama
Mislite da nemate sreće u nagradnim igrama? Nemate pojma!
Mislite da nemate sreće u nagradnim igrama? Nemate pojma!
Počela sam igrati nagradne igre u osnovnoj školi. Ne znam što me točno potaknulo na taj čin i odakle mi uopće ideja da bih mogla imati dovoljno sreće, no odjednom sam se pronašla u njihovom vrtlogu.
Bila sam možda šesti razred kad sam osvojila prvu nagradu — adidas tenisice! Bila sam toliko sretna da sam skakala ukrug po kući otprilike dva sata. Svi smo bili ful uzbuđeni i napeto smo iščekivali moje nove adidas tenisice. Koje nisu došle. Nikad. Ne znam jesu li ih uopće poslali, jesu li negdje zapele, izgubile se, ali kako bilo, ja sam i dalje hodala u svojim starim starkama.
Sljedeći dobitak stigao je poštom iznenada, a ujedno je i dokaz da nije sve tako crno. Bila sam u potpunosti nepripremljena za ovaj radosni događaj, ali kad mi je majka uručila kuverticu s mojim imenom bila sam najsretnija osoba na svijetu. Dobila sam set najružnijih Sumrak bedževa ikad! Da, dobro pretpostavljate — bila sam najkul sedmašica dok se Edwardova okruglasta glava sjajila s moje torbe.
Treći dobitak napeto sam iščekivala nakon što sam u novom broju nekog časopisu pročitala da su me nagradili. Vjerojatno mi je trebalo odmah biti sumnjivo što su napisali samo da ću osvojiti nagradni paket, ali nije. Stigao je paket najšarolikijeg sadržaja ikad. Dobila sam toliko male bojice da ih nisam mogla ni držati u ruci, memory karte s nacrtanim logo znakovima časopisa u raznim situacijama i pozama (vrlo inovativno) i nekakav kolut za vodu. Ali ne bilo kakav! Najlakše ću vam dočarati tu spodobu na napuhavanje ako si zamislite onaj kolut za hrčke. Pretpostavljam da sam trebala trčati na tome po moru, ali moja visina od metar 70 nije dopustila ni da legnem na njega normalno, pa to šareno, nikad upotrijebljeno čudo vjerojatno još uvijek leži negdje u garaži. Nema veze, važno da sam ja osvojila nagradni paket.
Ipak, moj apsolutno najdraži dobitak potpuno me iznenadio. Tog sam dana poslije škole u sandučiću pronašla onaj papir da moram otići po svoj paket, ali tek iza 17 sati. Sjedila sam napeto tri sata, gledajući u sat s prepredenim osmijehom. Kakvu li sam to blagodat sad osvojila? Kad smo majka i ja konačno došle u poštu podići moj slavni paket, na pultu nas je dočekala najveća (a kako sam saznala dvije minute kasnije i najteža) kutija ikad. Cijelim smo putem smišljale što bi to moglo biti, oduševljene veličinom paketa i još ne vjerujući kakve samo sreće imam. Kako naivno s moje strane. Kad smo konačno stigle kući i otvorile kutiju, u njoj su me dočekale, sigurno pogađate — dvije litre tekućeg deterdženta za rublje. Majka je oduševljeno uskliknula, dok su meni lagano kanule dvije suze s lica. Da mi sad kao studentici netko pokloni takvo nešto skakala bih po stanu kao kad sam skoro dobila one tenisice.
Nakon ovog dobitka sudbina je zasigurno shvatila da me podarila s posebno puno sreće pa više nikada nisam osvojila ništa. Ali ne dam se. Osvojit ću jednog dana onaj auto za kojeg uvijek skupljam naljepnice!
