Tužni prizori iz noćnog tramvaja
Kolegice i ja tiho smo prokomentirale kako ovo nismo do sada vidjele. Viđaš ih svaki dan, ali nikad u tolikom broju na jednom mjestu. Nekako mi se tada moja želja za slobodnim mjestom, kako bih malo odmorila, učinila glupom.
Kolegice i ja tiho smo prokomentirale kako ovo nismo do sada vidjele. Viđaš ih svaki dan, ali nikad u tolikom broju na jednom mjestu. Nekako mi se tada moja želja za slobodnim mjestom, kako bih malo odmorila, učinila glupom.
Već je ponedjeljak, rani jutarnji sati. Vraćam se s posla, noćna smjena. Tri ujutro. Neki mali minus je vani pa nije hladno kao inače u ovo doba, a i sve o čemu razmišljam je kako bi bilo dobro odmoriti. Znate, noge su postale malo teške. Jedino što imam u glavi je topli dom, krevet i već vidim sebe kako sam se ušuškala u deku i zaspala. Uđem u tramvaj s kolegicama i tražimo pogledom neko slobodno mjesto. Nema ga. Olakšanje je bilo to što znam da noću tramvaji brže dođu na odredište pa se neću dugo voziti.
Svatko ima svoje brige. I želje. I ciljeve. I probleme. Što misliš, tko su ti ljudi koji koriste javni prijevoz tako kasno? Da, tebe pitam. Ti koji čitaš ovo i brineš se hoće li djevojka koju si pozvao na kavu doći. Ti koja čitaš ovo i brineš se kako će proći tvoj sutrašnji ispit.
Viđaš ih svaki dan. Jedna od njih je starija gospođa obučena u poderani crni kaput kojemu je davno istekao rok trajanja. Drugi je neki stariji gospodin sijede kose s nekoliko vrećica u rukama u kojima se nalaze plastične boce. Žena, jedna od rijetkih koji ne spavaju, čiji je pogled zastrašujuć, majka je koja je u ratu izgubila sina. Iza nje je starac koji je prokockao sve što je imao. Kolegice i ja smo tiho prokomentirale kako ovo nismo dosad vidjele. Viđaš ih svaki dan, ali nikad u tolikom broju na jednom mjestu. Nekako mi se tada moja želja za slobodnim mjestom, kako bih malo odmorila, učinila glupom.
FOTO: Pixabay
Tramvaj je bio ispunjen ljudima koji su spavali. Oni nemaju kuću, oni nemaju krevet, nemaju toplu deku i toplu vodu. Pitanje je što jedu i kako dolaze do hrane. Pitanje je koja je njihova životna priča, a imaju je sigurno. Imamo ju svi, a pričamo je na tako različite načine. A trebale bi biti slične; različite, ali slične. Vjerujem da oni imaju želje, ali znaju da ne smiju živjeti od njih. Jer su svjesni toga da ne mogu. I tako žive. Iz dana u dan, svaki mjesec, iz godine u godinu.
Na kraju, moram ti nešto priznati. Bio je to doista tužan prizor. Tramvaj pun ljudi kojima je to jedino mjesto gdje mogu spavati. Ljudi koji preživljavaju. Teško je nešto više komentirati ili pronaći neki zaključak priče. Kada ih vidiš, oni su broj; kada pričaš o njima, kažeš da je puno beskućnika, puno je sirotinje u Hrvatskoj, ali i u svijetu. To je tako, i pomiriš se s tim. Kada sam ih vidjela, znala sam da imaju nešto za reći, za podijeliti sa svijetom, svaki od njih, svaka od njih. A što to? Mogu nagađati, ali znati što je stvarno njih dovelo u tu situaciju je teško. No, opet se pitam, i da znam njihovu priču, bi li to nešto promijenilo? Hoće li to tebi nešto značiti?
