Svi moji strahovi
Strah je uvijek prisutan u našim životima, posebno među nama studentima u ovo ispitno vrijeme. No, gdje završavaju normalni, a gdje započinju glupi, ograničavajući strahovi?
Strah je uvijek prisutan u našim životima, posebno među nama studentima u ovo ispitno vrijeme. No, gdje završavaju normalni, a gdje započinju glupi, ograničavajući strahovi?
Nije li strah poput nekog željeznog lanca koji nas uvijek zadržava na istom mjestu? Vezani smo njime za svoju comfort zonu u kojoj smo ne nužno zadovoljni, ali svakako sigurni i u kojoj se nikad ništa ne mora mijenjati. Je li to zaista smisao našeg života – ništa ne mijenjati, ništa ne pokušavati, ništa novo ne probati, ni za što se ne boriti?
Nismo li baš svi, barem stotinu puta u životu pomislili nešto kao Što ako padnem? Što ako izgubim? Što ako se ne svidim drugima? Što ako i tri točkice. Uvijek, prije nečeg velikog, prije nečeg nama važnog. Sjećam se kako sam još u osnovnoj školi odbila ići na natjecanje iz njemačkog jer što ako budem zadnja i to svi vide. U srednjoj sam školi ipak odlučila otići. Bila sam treća na županijskom. Nisam bila zadnja. Dokazala sam si. Dan kasnije, već su uslijedila nova što ako.
Trebali bismo si možda ponekad postaviti pitanje nije li naše što ako zapravo samo dokaz straha ili neki izgovor kako se ne bismo morali potruditi.
Neću ići više na balet jer što ako meni zapravo ples ne ide? (Ide, i bojala sam se da ponovno ne iščašim koljeno.)
Neću više učiti francuski jer što ako imam loš izgovor? (Nemam, prijateljica iz Francuske me uvijek pohvali.)
Neću se javiti na ovaj oglas na posao jer što ako nisam dovoljno dobra? (Otišla sam i dobila sam ga.)
Neću izaći na taj ispit idući tjedan jer što ako padnem? (Još ne znam, ali držimo mi fige!)
I zbilja, što da se sve ovo i dogodilo, što bi bilo? Je li toliko strašno to što možda ne bih dobila posao ili što ću možda pasti jedan ispit? Postoji milijun drugih poslova i milijun (dobro, samo četiri u godini, ali to sad nije bitno) drugih rokova. Je li važno to što možda, po nečijim kriterijima, neću plesati najbolje od svih? I na kraju, čiji su to kriteriji?
Zanimljivo je u kolikoj mjeri perfekcionizam može ograničavati naš život, koliko nas tjera da odustajemo od stvari koje volimo samo zato što možda nismo dovoljno dobri za nešto. Što uopće znači biti dovoljno dobar? Ako zastanem i zapitam se je li mi itko ikada rekao da nisam dovoljno dobra u bilo čemu od navedenog, zaista se ne mogu sjetiti da je to bio slučaj. Ali ja sebi i dalje nisam dovoljno dobra pa mi je onda lakše ostati u svojoj sigurnoj zoni i iz nje proviriti tek toliko da si ponovno mogu napomenuti da ja to ne mogu i nisam dovoljno sposobna i što ako. A mogu. Znam da mogu samo ako pokušam. Um je čudesna stvar i kao što je Norman V. Peale rekao, trebamo promijeniti svoje misli i naš svijet će biti promijenjen.
Stoga, ne budimo perfekcionisti i oslobodimo se comfort zone. Pričajmo francuski s groznim naglaskom, plešimo kao da nas nitko ne gleda, pođimo na sve moguće razgovore za posao i izađimo na taj zadnji ispit!
