Već je ova tema previše u „spotlightu” i previše se priča o njoj. Zašto onda ne bih i ja.

Znate, ja vjerujem da je „ubiti se” potpuno krivi izraz. Ne ubijamo se. Jednostavno gubimo dugu, iscrpljujuću bitku da ostanemo na životu. Kad netko umre od duge, fizičke bolesti, ljudi suosjećajno kimaju glavama i govore „Ah, kako se samo hrabro borio”. S druge strane, kod samoubojstva su često skloni vjerovati da je netko jednostavno odustao. Da je odabrao najlakši put. Što je, naravno, potpuno krivo.

Bolonja nas je dotukla. Nije da znam kako je bilo prije, al za sve je kriva bolonja. Ne mi koji nište ne učimo dok se živa ne digne do 35.

Dalić, Markić i Mamić, tri jela koja su nam prethodnog mjeseca bačena pod nos. Proždirali smo ih očima i ustima. 

Svim curama koje plačljivim glasom kažu „Nikad se neću udati”: iskreno se nadam da ste u pravu. Za slučaj da niste, evo vam nekoliko savjeta.

Studomat kaže da sutra imam ispit, ali u horoskopu to ne piše. Što je istina?

Zato svima vama kvazi montažerima, snimateljima, selfijerima koji svoju struku provodite isključivo dok ste odgovorni za svoj život i za druge živote, poručujem jednostavnu poruku – Prestanite bit idioti!

Da mi je netko prije mjesec dana rekao da ću postati ponosna vlasnica romobila, grohotom bi mu se nasmijala u lice. Vidi me sad. Stvari su izmakle kontroli. I znaš što? Drago mi je da jesu.

Kod nje vam nema popusta za studente ili umirovljenike. Tarifa je tolika, pa se ti prijatelju misli je l' imaš il' nemaš para. Da mi je vidjeti tog studenta koji može platiti kurvu. Bar na pola sata.

Pa kako vas nije sram?! Pokradate, žicate i varate studente. Populaciju koja bi za koju godinu trebala plaćati vaše mirovine i socijalne naknade. Populaciju koja je rođena kroz rat ili neposredno nakon, koja je odrasla uz recesiju i njene posljedice. Populaciju koja se još bori za svoje pravo na rad i pristojnu satnicu. Populaciju koja ima ambicije popraviti to isto društvo koje je iskorištava i prije nego je stala na svoje noge. Populaciju koja JOŠ nije otišla.