I di je onda tu sreća? Toplina? Vađenje krumpira u šest sati ujutro? Zajedništvo? Nema ga. Ima ga na ovakvim inicijativama. I onda se zatvorimo u te automobile, vratimo se kući i komentiramo kako je susjedova mala pala godinu na fakultetu. Kako se mali Ivan istetovirao i kako je njim zavladala sotona. Što volimo našu repku kad pobjeđuje, a komentiramo svaki njihov gubitak, jer, ja sam ti igro nogomet za Špičkovinu 88-e.

Kažu oni kako će se vratiti u Hrvatsku čim se situacija poboljša. Kako će onda naći posao i kako će sve biti, zamislite, super!

Kako smo uspjeli nešto tako predivno kao što je ljubav, u ovom slučaju ljubav prema sportu, ljubav prema nogometu pretvoriti u nešto borbeno? Kada smo ljubav izjednačili s ratom? Ne voliš svoju državu dovoljno ako na tribinama nisi spreman baciti suzavac i potući se sa 15 nepoznatih ljudi pritom dobivši nekoliko boca u glavu i šavove koji će te zakrpati dok ponosno pokazuješ svoj novi trofej.

Djevojke koje se nikad nisu više našminkale (nacrtale su i zastavice na obrazima) nego kad navijaju u kafiću za Hrvatsku znat će kako je Kramarić trebao zabiti onu šansu u 68. minuti, pijane budale koje viču i plješću za vrijeme himne kao da je neki narodnjak danima će pričati o taktičkim zamislima uz koje bi Hrvatska sigurno osvojila Svjetsko prvenstvo.

Novinar može biti svatko tko to želi. Ne treba vam studij. Ne treba vam čak ni taj vražji tečaj o kojem svi pričate. Ne morate biti ni etični. Ne morate ni izlaziti na teren. Ne morate znati kako se radi intervju.

Već je ova tema previše u „spotlightu” i previše se priča o njoj. Zašto onda ne bih i ja.

Znate, ja vjerujem da je „ubiti se” potpuno krivi izraz. Ne ubijamo se. Jednostavno gubimo dugu, iscrpljujuću bitku da ostanemo na životu. Kad netko umre od duge, fizičke bolesti, ljudi suosjećajno kimaju glavama i govore „Ah, kako se samo hrabro borio”. S druge strane, kod samoubojstva su često skloni vjerovati da je netko jednostavno odustao. Da je odabrao najlakši put. Što je, naravno, potpuno krivo.

Bolonja nas je dotukla. Nije da znam kako je bilo prije, al za sve je kriva bolonja. Ne mi koji nište ne učimo dok se živa ne digne do 35.

Dalić, Markić i Mamić, tri jela koja su nam prethodnog mjeseca bačena pod nos. Proždirali smo ih očima i ustima. 

Svim curama koje plačljivim glasom kažu „Nikad se neću udati”: iskreno se nadam da ste u pravu. Za slučaj da niste, evo vam nekoliko savjeta.