Ti i tvoja prijateljica nasuprot tebe okrenete oči tako da si skoro vidite mozak (mudra izreka moje bake), a osoba do tebe izvadi onaj „smart“ mobitel i odjednom je zanima vremenska prognoza za sutra.

Rada, Kata i Goga stigle su na fakultet odličnog raspoloženja samo kako bi pokazale svoje predivno uzgojene, u ružičasto nalakirane nokte.

Ako niste pogledali ni jednu epizodu ove predivne serije, prestanite čitati ovaj tekst, zanemarite obaveze, zaključajte se u sobu i ne izlazite dok ne pogledate svih 10 sezona.

Krenula sam prema njemu kada me odjednom zapuhao lagani povjetarac, a omekšivač je samo – nestao. Ispario. Nije ga bilo. Jedino što sam uspjela napraviti bilo je zaljuljati se naprijed-natrag s ispruženom rukom prema polici. Pogledala sam niz prolaz, no isti je bio prazan izuzev nekoliko umirovljenika koji su pažljivo čitali etikete.

Inkwell, clarendon, lark, perpetua, sierru, skyline, reyes, cremu, stinson ili moon?

Taman da ću izustiti pohano i pomfri, kad krajičkom oka ugledam kuhanu brokulu. Jadna, sama u toj posudi. Gledam ja nju, a gleda i ona mene.

„Imam posla“ je krasna rečenica. Kad ju kažemo, sami sebe opravdavamo da naše vrijeme nije u našim rukama, već da njime upravlja naš nadređeni. Uvjeravamo sami sebe da nemamo izbora – da zbilja moramo zanemariti neke dijelove svog života jer hej – imamo posla koji treba odraditi. Umanjujemo svoju mogućnost da slobodno izaberemo kako provoditi svoje vrijeme i prepustimo se „moranju“. A šapnut ću vam jednu stvar – ništa ne moramo. Sami određujemo svoje prioritete. Sami biramo kako ćemo provesti svaku minutu svoga života.

Za muškarce ne vrijede liječničke podjele bolesti na viruse i upale. Kakve gripe ili hunjavice, za nas postoji samo jedna bolest koja ima dva stadija, a to su: curi mi nos i smrt, ne postoji treće.

Rođendani su nešto što željno iščekujemo i onda kada dođe i prođe pitamo se – kad će mi rođendan?

Pokušaj prihvaćanja unutarnjeg zen „ja.”