Uzgajaj znanje, ne nokte!

Nakon blagdana i blagdanskog čašćenja grozno mi pada odlazak na fakultet. Pomalo umoran i pospan sam se tako i danas dovukao na to mračno mjesto. Možda bude nešto zanimljivo na predavanju. Možda. Teška riječ za ovaj gorak dan. 

Nisam mogao ni slutiti da ću baš ovako pospan dobiti dašak inspiracije od tri cure. Hvala im na tome. Nažalost, to je jedina stvar na kojoj im se u ovom trenutku mogu zahvaliti. Bilo bi super da su me inspirirale da, na primjer, učim. Ali nisu. 

Čekajući profesora u dvorani sam kao panj blijedo gledao u prazan ekran na mobitelu. U dvorani je vladao lagani žamor, a moju pažnju u jednom trenutku je zaokupio žamor koji je ipak bio glasniji od većine. Ispred mene, tri cure. Postava filma Mean Girls: Regina, Karen i Gretchen. Dvije plavuše i jedna brineta. Savršena slučajnost. Ako ćete na hrvatskom, da vam je lakše, to su: Rada, Kata i Goga. Četvrte, Cady (Lindsey Lohan) nema. Vjerojatno se još trijezni od burne večeri, a možda smišlja plan kako da napakosti trima junakinjama ove priče. 

Rada, Kata i Goga stigle su na fakultet odličnog raspoloženja samo kako bi pokazale svoje predivno uzgojene, u ružičasto nalakirane nokte. Neću ići u toliku krajnost pa ih nazvati plastikama. Daleko su one od toga da ih ja etiketiram i da budu prozvane plastikama. One vam više furaju ovaj natural look, zdravo se hrane (jedu rižine kekse) i bave se organskim uzgojem popularno zvanih kandži. Dajem 100 kuna da su aplicirale za poticaj od države, ovaj, jer se bave prirodnim uzgojem, znate. 

Često ja njih tri vidim na fakultetu, samo izbjegavam biti u njihovoj blizini. Tolike količine visokofrekventnih tonova stvarno ne mogu podnijeti. Pogotovo danima kada me drži popizditis (čitaj nagon i raspoloženje da propucam ljude na fakultetu). Bilo bi mi u jednu ruku žao da se njih tri nađu prve u redu za streljanje. 

Rada je naravno Big Kahuna i vodi glavnu riječ. Njenih deset malih poljoprivrednih gospodarstava je najbolje uzgojeno. Ima neku torbicu u kojoj drži alat za svoje kandže. Kata i Goga potvrdno kimaju glavom na svaku Radinu i slikaju nokte za Instagram story. Mogle su bar isključiti zvuk kamere. Iako nije srijeda, one su obučene u svakakve varijante ružičaste boje. Od patika do vrpce za kosu, sve vrišti. Tako se i ponašaju. Ružičasto. Još jedna bitna činjenica jesu njihove bilježnice. Rada ima unaprijed ispisanu bilježnicu u koju je prepisala cijelu knjigu. Svaka druga riječ je podcrtana ružičastim markerom, a svaka peta stranica označena ružičastom naljepnicom kako bi se, valjda, lakše snašla. Njene dvije ružičaste prijateljice su tu istu bilježnicu kopirale i sve onako kako je označila Rada, označile i one. Kad pomislim samo koliko vremena je utrošeno na pisanje i označavanje nečega što se kasnije neće niti pogledati, već će služiti samo za ukras, dođe mi muka. Dođe mi tolika muka da poželim povraćati ružičastu želučanu kiselinu.

Kako kreativno, zar ne? 

Predavanje je već uvelike krenulo, a ja i dalje slušam hihotanje pomiješano s praznim pričama i gledam uzgojene nokte koji mi se svako malo nameću ispred očiju. Bilježnice ispred naše tri junakinje stoje otvorene na neku sasvim lijevu lekciju. Eh, kad bi se bar znanje mjerilo dužinom noktiju. Rada i veselo ružičasto društvo bi već sad u rukama držale neku dekanovu nagradu ili nešto tome slično. Čudno kako ih profesor niti jednom nije opomenuo. Ja da popijem gutljaj vode letio bih van iz dvorane iste sekunde. Možda ga nije briga, a možda se u sebi zadovoljno smješka jer zna da će se zabaviti ispravljajući njihove kolokvije jer će mu kod svakog pitanja nacrtati cvjetiće. 

Da je bilo mjesta u dvorani odavno bih se ja premjestio. Danas mi nije suđeno da odslušam predavanje. Ajde, bar sam naučio nešto o poljoprivredi i preparatima za uzgoj noktiju. Na pauzi su se šepurile po hodniku fakulteta, premještajući se s jednog ugla na drugi i hihotajućim korakom komentirale nas obične smrtnike. U dvoranu, naravno, ulaze zadnje kao najveće zvijezde na fakultetu. Kako li im je samo zanimljivo. Njima je dolazak na fakultet jedna vrsta relaksacije. Od toliko problema s kojima se svaki dan susreću, par sati boravka na fakultetu im dođe kao terapija. „That's so fetch” – rekla bi Goga, a Rada bi ju naprasno ušutkala. 

Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv ove tri djevojke. Pomalo su me, u nekim trenucima kada bi profesor postao dosadan, zabavljale. Danas su mi, evo, poslužile kao inspiracija. Tri bića zarobljena u svijetu društvenih mreža i svega onoga što im neka tamo, planetu nebitna osoba koja svaki dan opali 500 napućenih selfija nameće da budu. Neću preispitivati njihovu razinu baratanja osnovnim pojmovima iz predmeta koji sada slušaju sa mnom, iako za mene je ta razina jako upitna. No tko sam opet ja da o tome sudim? Samo slučajni kolega na fakultetu kojeg to nervira, a pomalo i zabavlja. Bilježnice će, čim dođu doma, baciti na policu, a onda opet nositi u ružičastom fasciklu do fakulteta. I tako u krug. Nakon kolokvija ispred dvorane će nastati drama svjetskih razmjera jer su ga loše napisale. 

Nisam ostao do kraja na predavanju. Nakon druge pauze šmugnuo sam doma na drijemež. Rada, Kata i Goga su ostale, neopterećene gradivom, a opterećene alatima za njegu noktiju i filterom koji najbolje ističe boju istih. Nisu vam one tako grozne kao što sam ih možda ja prikazao. Dajem još 100 kuna da sjednu pola sata svaki dan za knjigu imale bi prosjek veći od promila u krvi subotom navečer. 

Dragi moji, super je baviti se uzgojem. Nije to nešto čega bi se ljudi trebali sramiti. Ne mora to uvijek biti fizička stvar. No, u današnje vrijeme svašta nešto se uzgaja, a ono bitno baca pod otirač. Možda jednog dana dobijemo poticaje za uzgoj znanja, a ne nebitnih stvari. Možda ove tri junakinje bace alat za kandže pod otirač i krenu uzgajati znanje. Ma neka bude i ružičasto, bitno da je u glavi!