„Imam posla“ je krasna rečenica. Kad ju kažemo, sami sebe opravdavamo da naše vrijeme nije u našim rukama, već da njime upravlja naš nadređeni. Uvjeravamo sami sebe da nemamo izbora – da zbilja moramo zanemariti neke dijelove svog života jer hej – imamo posla koji treba odraditi. Umanjujemo svoju mogućnost da slobodno izaberemo kako provoditi svoje vrijeme i prepustimo se „moranju“. A šapnut ću vam jednu stvar – ništa ne moramo. Sami određujemo svoje prioritete. Sami biramo kako ćemo provesti svaku minutu svoga života.

Za muškarce ne vrijede liječničke podjele bolesti na viruse i upale. Kakve gripe ili hunjavice, za nas postoji samo jedna bolest koja ima dva stadija, a to su: curi mi nos i smrt, ne postoji treće.

Rođendani su nešto što željno iščekujemo i onda kada dođe i prođe pitamo se – kad će mi rođendan?

Pokušaj prihvaćanja unutarnjeg zen „ja.”

Za sebe bih rekla da sam blago asocijalna osoba. Nije da mrzim ljude. Nije da nemam prijatelje. Ali ako te mogu izbjeći u tramvaju, vjerojatno hoću.

Sreća su bodovi ako ih skupiš dovoljno, tuga su bodovi ako ih ne skupiš dovoljno. Iskreno, sere mi se od toga.

Tko su najveći neprijatelji žena i kako ih poraziti?

Prvo i osnovno pravilo glasi da kad komentiraš Big Brother jako je važno napomenuti da ga inače ne pratiš. U suprotnom te snađu deset egipatskih zala. Toj bolesti nema lijeka, a kao takve vas čeka poseban krug pakla.

Baba Mara će tako reć da joj je sin retardus i propalitet, a frendica će uz kavu komentirat retardiranog konobara koji ne zna držat jebenu tacnu. Zaboli li vas, narode moj, dok izgovarate tu riječ?

Kad žudiš za kavom prije predavanja, a serviser je upravo ispred tebe otvorio aparat i sad vadi kovanice od kojih je bar 10% tvog milodara ili kad položiš ispit iz osmog pokušaja i profesor ti da četvorku.