37,2 muška bolest

Gripa, hunjavica, razni virusi, upale svega od pluća do unutarnjeg uha – sve su to radosti koje sa sobom donosi hladno zimsko vrijeme. I dok svaka ima bezbroj podvrsta i simptoma, oni koji obolijevaju od njih dijele se u tri skupine, a to su: žene, djeca i muškarci. Iako su sve troje Homo sapiensi nastali istim prirodnim procesom, kada je riječ o suočavanju sa sezonskim bolestima postoje značajne razlike. Dok prve dvije skupine nekim magičnim putem uz odlazak liječniku, malo čaja i mirovanja te pokojim antibiotikom othrvaju bolesti, za ovu treću put k ozdravljenju prava je kalvarija koju samo najhrabriji prežive.

Sve počinje nevino, malo ti curi iz nosa, al' to je normalno. Vani je -10, svima curi nos, ništa strašno. Nakon dan ili dva počinje lagano kašljanje, više kašljucanje, no to ne znači da smo bolesni, već osim što je vani hladno i vlaga je u zraku, zrak je gušći, a na to nismo navikli. S vremenom curenje iz nosa i kašalj postaju intenzivniji. Kakav čaj ili vitamin C, daj mi pivo iz frižidera, neću se nahladiti, pa ima birtija grijanje. Kako to inače ide, nekoliko dana kasnije počinje peckanje u grlu. Ma kakva upala grla, nemam ti ja to. Jeo sam majonezu s čilijem za ručak, pa me zato pecka. Budem to isprao pivom kasnije i k'o nov sam. Uvjeren u ispravnost svojih životnih navika zahvaljujući kojima imaš čelični imunitet te pritom ignorirajući očite znakove bolesti, nekoliko dana kasnije budiš se s upalom grla i začepljenim nosom.

Pomisliš nije to ništa, malo tiše ću pričati, popit ću par čajeva, malo mirovati i kao nov sam. Legneš odmoriti popodne i nakon par sati budiš se obliven znojem, goriš kao da si se kupao u vulkanu, glava kao da i nije tvoja, u tom ludilu razmišljaš o svim bolestima za koje si čuo, od ospica do reume, no nisu ni vodene kozice ni upala uha, već najgora bolest od svih – TEMPERATURA. Može sve drugo, samo ne daj Bože temperaturu. Uzimaš toplomjer, treseš ga, gledaš triput je li poništen, stavljaš ga ispod pazuha i čekaš. Nakon par minuta čekanja suočavaš se s istinom – toplomjer pokazuje 37,2. Gotovo, raspad sistema, zovi popa i plati narikaču, oporučno ostavljaš sve najbližima jer iz toga se ne izvuče živa glava. Vidno slomljen poput ranjene srne ne možeš se pomaknuti i boli te svaka kost u tijelu kao da te centrirao doktor Pavlović. Svejedno odbijaš otići liječniku. Što ću tamo? Da mi kaže da nema spasa, to i sam znam. Imam tu neke tablete što mi je mama poslala. Bit će mi dobro. Kada idući dan shvatiš da ti takva terapija ne pomaže, pribjegavaš narodnom receptu: rakija, čaj i med te naravno tablete (na kojima izričito piše da se ne miješaju s alkoholom). Umjesto da skineš temperaturu, tablete u kombinaciji s alkoholom imaju pojačano djelovanje te zaspiš i ne budiš se idućih 12 sati. Situacija ostaje nepromijenjena – temperaturu i dalje imaš, nos ti je i dalje začepljen, grlo i ostali dijelovi tijela su upaljeni, ne znaš ni koliko je dana prošlo jer ovo se čini kao vječnost. Iscrpivši sve opcije, zadnjim atomima snage odlučuješ se na radikalan potez – odlazak liječniku. Naravno, nisi u stanju koristiti javni prijevoz; treba te netko odvest, ali tu dolazi do drugog problema – nitko od tvojih vjernih prijatelja ti se ne javlja već danima. Kada je žena bolesna prijateljice je zovu, pitaju kako je, dolaze joj kući pomoći i donesu joj lijekove, čaj, hranu; sve samo da bi što prije ozdravila. Kada je muškarac bolestan, nitko ga ne obilazi. Nijedan prijatelj ga ne zove, čak mu ni poruku ne pošalje da se slučajno ne bi zarazio. Na kraju nemaš izbora i zoveš taksi.

Ulaziš u ambulantu kao da ideš na električnu stolicu, kamen u želucu veličine Sljemena. Toliko loše izgledaš da ti deda u čekaonici ustupi svoje mjesto. Stavljaš knjižicu na pult i čekaš. Minute traju kao godine, ali ipak nakon nekoliko stoljeća čekanja, dva hladna rata i četiri revolucije, napokon začuješ svoje prezime. Ulaziš u ordinaciju, sjedaš. Doktorica te pita što ti je, a ti kratko i jednostavno odgovoriš umirem. Prije nego ti dijagnosticira smrt na licu mjesta ipak te odluči pregledati. Nakon nekih desetak minuta zaključuje da imaš gripu i bez puno objašnjavanja vraća ti karton i šalje te u drugu sobu kod sestre. Ulaziš kod sestre, daješ joj karton i zdravstvenu knjižicu, a ona ti ispisuje smrtovnicu s kojom se moraš javiti grobaru kako bi ti uzeo mjere za sanduk i pripremio raku... NE! Ispisuje ti recept s kojim trebaš otići u apoteku po antibiotike i kapi za nos. Dolaziš u apoteku, stara apotekarka koja radi tamo otkad znaš za sebe pogleda te ispod naočala, uzima recept i pita te želiš li antibiotik u sirupu ili tabletama, odlučuješ se za tablete jer sirupi su za djecu. Prepisuje ti dnevnu dozu, daje ti kapi za nos i prijateljski ti savjetuje da piješ puno tekućine. Izlaziš van, pogledaš u nebo i pomisliš možda ipak ima Boga.

Već idući dan počinješ se osjećati malo bolje, lakše se krećeš, temperatura ti pada, možeš čak pojest i žlicu juhe bez da se psihofizički pripremaš pola sata za bol u grlu. Ustrajan si, držiš se recepta i nakon tjedan dana gotovo svi simptomi su nestali. Odlaziš na kontrolu, doktorica ti prepisuje još jednu rundu antibiotika i to je to. Nakon desetodnevne agonije izlaziš iz te bitke kao pobjednik. Nekoliko dana kasnije u kratkim rukavima sjedaš u auto jer imaš grijanje, pa ti ne treba jakna, nalaziš se s ekipom i naravno naručuješ pivo iz frižidera.