Jesmo li postali trolovi sposobni samo za sakupljanje bodova?

Prije par dana, vozeći se autobusom i proklinjući još jedan kišni dan u Rijeci jer sam zaboravio slušalice, načuo sam razgovor dviju studentica kojima je cijeli život drama. Da ih previše ne opisujem, iz riječi drama možete pretpostaviti njihovu suptilnu gestikulaciju zvanu mlataranje rukama. Pošto su sjedile iza mene, u jednom trenutku sam se okrenuo samo kako bih potvrdio sliku koju sam stvorio o njima u glavi samo ih slušajući. Big fat truth. Samo ću to reći. Nazovimo ih Jadranka i Nevenka. Znate ih. Tu su, na svakom uglu pokušavajući progurati dramu čak i slučajnim prolaznicima na ulici. Jadranku i Nevenku muči jedna stvar – kako skupiti dovoljan broj bodova za prolazak kolokvija uz što manje učenja. One su te koje u osam ujutro dolaze na predavanje isplaženih jezika, pospano mumljajući u bradu jednu riječ: booodoooviii. Prije kolokvija mumljanje riječi bodovi pomiješano s energetskim pićem postaje malo hiperaktivnije, a nakon kolokvija i popuštanja energetskog opet kreće ono pospano mumljanje iste riječi. 

Neću i ne želim kritizirati trenutni sustav obrazovanja i slične stvari. Bar ne direktno. To ću prepustiti Jadranki i Nevenki noć prije kolokvija, kada i ako shvate da bodovi nisu ono što određuje njihovu raznu znanja i baratanja pojmovima. Ono što ću si dopustiti da iskomentiram (pomalo kritiziram) jesu studentski i trolovski način funkcioniranja ili razmišljanja. Čast izuzetcima, kojih je jako malo. Nisam ovako grinčav all the time. Trust me. 

365 dana u godini imam osjećaj da su studentima samo bodovi u glavi. Na početku semestra tu ti misao usade na svakom uvodnom predavanju. Očima gladno čekaš slajd na kojem su iskazani bodovni pragovi i postotci za prolaz kolokvija, a i predmeta općenito. Od tog trenutka kreće kalkuliranje. Treba li ići na predavanja i skupiti taj određeni broj bodova koji dobivaš za prisustvo ili se zatvoriti u stan, gladovati, učiti i ne izlaziti do prvog kolokvija? Hoću li ići na predavanja, organizirati se i redovno svaki dan ponavljati? Ili ću besposličariti po kafiću i učiti noć prije kolokvija uz molitvu i element sreće? 

Ako odeš na kavu s nekim, prvo će krenuti priča o bodovima. Ako odeš u menzu, opet ista priča – puta koliko se ljudi trenutno nalazi u prostoriji. Ne uči se za sebe. Ne uči se da bi se znalo. Uči se da bi se sakupili bodovi. Pri tome ne mislim samo na sakupljanje bodova za prolaz, to jest za dvojku. Sakupljaju se i za trojku, četvorku i peticu. Naravno – gnjusno ćete mi odgovoriti. U tome i jest cijela poanta. Tako je. Tužna, ali istinita poanta. Poanta koja postane svakodnevica i pretvori stvarni cilj obrazovanja u trolovski cilj obrazovanja. U glavi preračunavaš sate i minute, stranice skripte i ono malo zrnaca kave koje ćeš utrošiti za neprospavanu noć misleći samo na to koliko bodova ti treba. 

Sreća su bodovi ako ih skupiš dovoljno, tuga su bodovi ako ih ne skupiš dovoljno. Iskreno, sere mi se od toga. Sralo mi se i od sebe. Epicentar su mi bili bodovi. Trenutak kada sam iz jednog predmeta imao 39 bodova, a za izlazak na završni ispit mi je trebalo 40 je bio preloman. Kada sam se zapitao zašto sam napravio toliku dramu oko jednog boda shvatio sam da ne znam naslov gradiva koje pišem na kolokviju. Što meni sutra znači broj sakupljenih ECTS-a na diplomi? Mogu obrisati guzicu s njom. Mogu obrisati guzicu sa svakim kolokvijem na kojem je bio broj bodova koje sam sakupio. Razumijem Jadranku i Nevenku s početka teksta. Trenutno su uz tisuće drugih uhvaćene u paukovu mrežu. Ono što ih razlikuje od drugih jest što se ne koprcaju. Ne pokušavaju se izvući. Njih zadovoljava trolovsko sakupljanje znanja.

S jedne strane mi je žao što je tako. S druge opet, nikog nije ni briga. Olako se stvari prihvaćaju. Kada će se to promijeniti? Vjerojatno nikad. Uvest će se još neka gora varijanta bodovanja i vrednovanja znanja. I ne, nije ovo vezano samo uz studiranje. Sakupljanje bodova je nešto što nas zaista prati kroz sve etape života. Sve, naravno, kreće polaskom u školu i samo se nagomilava sve više i više. Što ćeš sutra? Netko će ti pokucati na vrata i dati uvjerenje na kojem piše da si sakupio dovoljno bodova da budeš sretan? Napokon ćeš nabaciti osmijeh i uokviriti to uvjerenje jer sada znaš da možeš biti sretan. 

Možda sam u krivu. Možda pogrešno percipiram stvari, a možda se previše zamaram budalaštinama. Možda će velika većina vas kolutati očima na ovaj tekst. Možda je velika većina vas Jadranka ili Nevenka. A manjina? Manjina se možda koprca u paukovoj mreži pokušavajući se izvući.