Kako si? – Zauzeto sam!
„Imam posla“ je krasna rečenica. Kad ju kažemo, sami sebe opravdavamo da naše vrijeme nije u našim rukama, već da njime upravlja naš nadređeni. Uvjeravamo sami sebe da nemamo izbora – da zbilja moramo zanemariti neke dijelove svog života jer hej – imamo posla koji treba odraditi. Umanjujemo svoju mogućnost da slobodno izaberemo kako provoditi svoje vrijeme i prepustimo se „moranju“. A šapnut ću vam jednu stvar – ništa ne moramo. Sami određujemo svoje prioritete. Sami biramo kako ćemo provesti svaku minutu svoga života.
„Imam posla“ je krasna rečenica. Kad ju kažemo, sami sebe opravdavamo da naše vrijeme nije u našim rukama, već da njime upravlja naš nadređeni. Uvjeravamo sami sebe da nemamo izbora – da zbilja moramo zanemariti neke dijelove svog života jer hej – imamo posla koji treba odraditi. Umanjujemo svoju mogućnost da slobodno izaberemo kako provoditi svoje vrijeme i prepustimo se „moranju“. A šapnut ću vam jednu stvar – ništa ne moramo. Sami određujemo svoje prioritete. Sami biramo kako ćemo provesti svaku minutu svoga života.
– Instead of saying I don’t have time try saying it’s not a priority, and see how that feels. Often, that’s a perfectly adequate explanation. I have time to iron my sheets, I just don’t want to. But other things are harder. Try it: I’m not going to edit your résumé, sweetie, because it’s not a priority. I don’t go to the doctor because my health is not a priority. If these phrases don’t sit well, that’s the point. Changing our language reminds us that time is a choice. If we don’t like how we’re spending an hour, we can choose differently. –
Wall Street Journal
Ovih dana kao da stalno ponavljam isti razgovor.
– Kako si?
– Jooooj, ništa me ne pitaj, zauzeto do bola. Evo pišem diplomski, radim, na poslu je gužva, a još mi je upalo nešto honorarno, znaš mene, a pripremam i taj jedan rad za objavu, a još imam i edukaciju cijeeeli vikend...
I tako danima. Kad bolje razmislim, već mjesecima. Radim puno radno vrijeme, često i više od toga; u slobodno vrijeme često uzimam honorarne poslove koje zapravo ne trebam i rješavam neke projekte na koje sam se prijavila iz nemam pojma kojeg razloga.
Iako pucam po šavovima od količine posla, zapravo sam ponosna kad govorim to sve. U svakoj hercegovačkoj obitelji koja drži do sebe, pa tako i u mojoj, lijenost je smrtni grijeh. Negdje u rangu sjedenja na hladnom betonu. Duboko u mene je usađeno da vrijedim jedino kad radim i kad sam zauzeta. Još ako je taj rad težak i mučan, tim bolje, tim sam vrjednija. I u svemu tome se potpuno gubi rad na stvarima koje su meni važne i koje mene vesele.
I ova kolumna kasni već tri mjeseca. Bila je još jedna obveza u mom kalendaru, još nešto što moram napraviti. Ajde, budem kasnije kad nađem vremena, bar me sa Studentskog nitko ne pili i nemam neki fiksni rok. I hvala im na razumijevanju, ja to stvarno ne stižem, imam posla.
I moj diplomski rad, s temom koja me izrazito zanima, kasni već devet mjeseci od mog planiranog roka za diplomiranje. Ali dobro, nema veze. Imam mentoricu koja je razumna i koja smatra da mi ne trebaju rokovi već da mogu sama odlučiti kad želim napraviti taj zadnji korak u svom studiranju. A stvarno ne stižem, imam posla.
Imam i pokvaren umnjak. Već prije par mjeseci se pojavila neka sitna točkica na njemu, koja je sada preuzela već cijeli zub i vađenje će vjerojatno biti jedino rješenje. Šteta što nisam stigla zubaru ranije, al ono, stvarno nisam stigla. Pogađate, imala sam posla.
Imam posla je krasna rečenica. Kad ju kažemo, sami sebe opravdavamo da naše vrijeme nije u našim rukama, već da njime upravlja naš nadređeni. Uvjeravamo sami sebe da nemamo izbora – da zbilja moramo zanemariti neke dijelove svog života jer hej – imamo posla koji treba odraditi. Umanjujemo svoju mogućnost da slobodno izaberemo kako provoditi svoje vrijeme i prepustimo se moranju. A šapnut ću vam jednu stvar – ništa ne moramo. Sami određujemo svoje prioritete. Sami biramo kako ćemo provesti svaku minutu svoga života.
Na svojoj psihoterapijskoj edukaciji prošli sam tjedan dobila zadaću: preuzeti odgovornost za organizaciju svog vremena. Svako ne stižem u svom životu zamijeniti s ne želim odvojiti vrijeme za to. I evo konačnog rezultata:
Ja ne želim odvojiti vrijeme za pisanje svoje kolumne.
Ja ne želim odvojiti vrijeme za pisanje svog diplomskog rada.
Ja ne želim odvojiti vrijeme za brigu o svom zdravlju.
Te riječi su mi došle kao leden tuš.
Isusemojbože, kako ja to mislim da ne želim odvojiti vrijeme za pisanje svoje kolumne? Tom kolumnom sam željela podići svijest o psihičkim bolestima. Zbog te kolumne mi se svako malo javljaju ljudi kojima je moja priča pomogla i koji su odlučili potražiti stručnu pomoć. Zbog te kolumne sam ušla u uži izbor za posao iz snova. Naravno da ju želim pisati! I diplomski rad isto! Obožavam svoju temu i želim ju napokon predstaviti ljudima. I želim biti gotova s faksom i napokon dobiti sva prava koja mi pripadaju.
I kako mislim da se ne želim brinuti o svom zdravlju??? Ta što mi je bitnije od toga?
Pitam se – a zašto onda to ne radim?
Isključivo zato što nisam doživjela da smijem odabrati što da radim sa svojim vremenom. A smijem.
U tomu je tajna; u tomu je jedini trik.
