Dozvola za navijanje
Djevojke koje se nikad nisu više našminkale (nacrtale su i zastavice na obrazima) nego kad navijaju u kafiću za Hrvatsku znat će kako je Kramarić trebao zabiti onu šansu u 68. minuti, pijane budale koje viču i plješću za vrijeme himne kao da je neki narodnjak danima će pričati o taktičkim zamislima uz koje bi Hrvatska sigurno osvojila Svjetsko prvenstvo.
Djevojke koje se nikad nisu više našminkale (nacrtale su i zastavice na obrazima) nego kad navijaju u kafiću za Hrvatsku znat će kako je Kramarić trebao zabiti onu šansu u 68. minuti, pijane budale koje viču i plješću za vrijeme himne kao da je neki narodnjak danima će pričati o taktičkim zamislima uz koje bi Hrvatska sigurno osvojila Svjetsko prvenstvo.
Ako je nogomet droga, ja sam narkoman. Nije lako bilo u ovom periodu kad su završile sve jače nogometne lige, a Svjetsko prvenstvo bilo naizgled svjetlosnim godinama udaljeno. Prijateljske utakmice bile su kao drugorazredni speed u usporedbi s čistim bijelim prahom Mundiala.
Ima nešto zarazno u toj igri 11 na 11 na velikoj livadi. Zastrašujuće je jednostavna, svi je razumiju, dosta je spora, pa joj ne treba posvetiti ni punu pozornost, a golova i uzbuđenja nema niti približno kao i u ostalim sportovima. Bar se tako igra promovira. Problem je što ljudi misle da je nogomet jednostavan i da ga razumiju.
Nogomet je toliko popularan da ga ta njegova popularnost izjeda i pretvara u veliki show iz kojeg svatko izvlači nešto što mu odgovara. Budući da je na velikim natjecanjima u igri i nacionalni naboj, ono što većina nas pronalazi u njemu je relevantnost. Jebiga, Hrvatska se kao država ne može pohvaliti ničim posebnim osim toga da imamo sjajne sportske uspjehe s obzirom na broj stanovnika. U mjesec dana Rusije bit ćemo, u našim očima, važan faktor u svijetu, „promovirat ćemo svoju zemlju” (da, uspjeh u nogometu će povećati plaće, smanjiti poreze i donijeti blagostanje) i dokazati da smo uistinu velika sila.
Privlačan je taj osjećaj relevantnosti, osjećaj vrijednosti, a nogomet nam ga svake dvije godine daje. Euforija na naznaku da možemo nešto napraviti, depresija kad se naša velika očekivanja ne ostvare. I tako već godinama. Nije nas briga što su dva naša (možda i najbolja, mora se priznati) igrača muljala na sudu da bi zaštitili osuđenog kriminalca. Oni moraju igrati. Moraju nam donijeti relevantnost jer se mi želimo osjećati važnima. Kasnije, kad ispadnemo i razočaramo se udarat ćemo po njima drvlje i kamenje jer nam nisu produžili taj osjećaj velike važnosti.
Djevojke koje se nikad nisu više našminkale (nacrtale su i zastavice na obrazima) nego kad navijaju u kafiću za Hrvatsku znat će kako je Kramarić trebao zabiti onu šansu u 68. minuti, pijane budale koje viču i plješću za vrijeme himne kao da je neki narodnjak danima će pričati o taktičkim zamislima uz koje bi Hrvatska sigurno osvojila Svjetsko prvenstvo. Ali to je sve u redu. Nogomet se igra zbog navijačica i navijača, a navijački gemišt, navijački kroki i navijački kiseli kupus samo su nuspojave euforije. Uživajmo dok traje.
