Sve što ti nisam stigla reći: In memoriam
Znate, ja vjerujem da je „ubiti se” potpuno krivi izraz. Ne ubijamo se. Jednostavno gubimo dugu, iscrpljujuću bitku da ostanemo na životu. Kad netko umre od duge, fizičke bolesti, ljudi suosjećajno kimaju glavama i govore „Ah, kako se samo hrabro borio”. S druge strane, kod samoubojstva su često skloni vjerovati da je netko jednostavno odustao. Da je odabrao najlakši put. Što je, naravno, potpuno krivo.
Znate, ja vjerujem da je „ubiti se” potpuno krivi izraz. Ne ubijamo se. Jednostavno gubimo dugu, iscrpljujuću bitku da ostanemo na životu. Kad netko umre od duge, fizičke bolesti, ljudi suosjećajno kimaju glavama i govore „Ah, kako se samo hrabro borio”. S druge strane, kod samoubojstva su često skloni vjerovati da je netko jednostavno odustao. Da je odabrao najlakši put. Što je, naravno, potpuno krivo.
Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al' ni živjeti baš nije novije.
Sergej Jesenjin
Svaki petak popodne na poslu je isti. Vrućina i umor od cijelog radnog tjedna mi se priljube na leđa, a sat u kutu ekrana odbrojava minute do 16:30 sve sporije i sporije. Često se žalim na tu rutinu, nadajući se da će ju nešto prekinuti. Ipak, na telefonski poziv koji ju je danas prekinuo nisam bila spremna.
– Ej... Šta radiš?
– Na poslu sam, reci.
– Ma ništa, nego... Jesi ti poznavala Stipu?
– Naravno da jesam, četiri godine smo bili zajedno u razredu. Što s njim?
– Ubio se prije sat vremena.
– ...
– Jesi tu?
Ubio se. Ubio se.
Moj prijatelj iz srednje škole se ubio.
Danas. Dvadeset i četvrtog petka u godini 2018. Oko 13 sati. Puškom.
To je ono što znam. Ali zapravo je to vrlo daleko od onoga što želim znati.
Umjesto toga, željela bih, kao i svi, znati zašto. Što mu je prolazilo glavom u tom trenutku? O čemu je razmišljao? I, najvažnije od svega, koliko se zapravo dugo borio s tom nemani koja mu je na kraju oduzela i život?
Znate, ja vjerujem da je ubiti se potpuno krivi izraz. Ne ubijamo se. Jednostavno gubimo dugu, iscrpljujuću bitku da ostanemo na životu. Kad netko umre od duge, fizičke bolesti, ljudi suosjećajno kimaju glavama i govore Ah, kako se samo hrabro borio. S druge strane, kod samoubojstva su često skloni vjerovati da je netko jednostavno odustao. Da je odabrao najlakši put. Što je, naravno, potpuno krivo.
Kolege s posla su me pitali jesam li dobro. Jesam, rekoh; dvadeset i četvrti petak u godini može ići istim tokom kao i prethodna dvadeset i tri.
Ali zapravo nisam dobro; bijesna sam.
Bijesna sam na zdravstveni sustav u kojem za mentalno zdravlje nema novaca ni vremena.
Bijesna sam na školski sustav u kojem smo naučili osam blaženstava, pet hrvatskih regija, četiri karakteristične točke trokuta i tri punska rata, ali apsolutno nijedan način na koji bismo se mogli brinuti o sebi.
Bijesna sam na društvo – u kojem se briga o mentalnom zdravlju smatra sramotom i u kojem se odlazak psihologu smatra nečim što je samo za luđake.
A malo sam zapravo bijesna i na sebe.
Stipe i ja smo nakon srednje škole potpuno izgubili kontakt, upisali studije u različitim gradovima, slijedili različite interese; stoga ne mogu ni približno pretpostaviti što ga je moglo natjerati na tako nešto, no vjerujem da je moralo biti vrlo teško za njega.
I zapravo sam bijesna jer mu zbog toga nisam stigla reći neke stvari koje je možda, samo možda, u tom zadnjem trenutku žudio čuti.
Rekla bih mu da želim da živi. Ne bih rekla da će sve biti u redu ili neko slično sranje; rekla bih da ne znam kako će se stvari odvijati dalje, ali da to u ovom trenutku ne mora znati. Da možemo živjeti život, jednu po jednu minutu.
Rekla bih da sam tu za njega. I da nema toga što mi može reći, a da će me šokirati ili odvratiti od njega.
Rekla bih mu da je važan. Svojim prijateljima i svojoj obitelji. Rekla bih da znam da se trenutno osjeća kao teret i sebi i njima, ali da sam potpuno uvjerena da oni to nikad ne bi pomislili. Možda se tako ne čini, ali postoje osobe kojima je njegov život vrijedan.
Rekla bih mu da je nevjerojatno jak jer se konstantno suočava sa svojim problemima. Od problema na poslu možemo pobjeći zatvaranjem vrata ureda u 16:00; probleme u svojoj glavi konstantno nosimo sa sobom i od njih nema bježanja.
Rekla bih mu i da je sve to što osjeća potpuno normalno; da gotovo svaka osoba zapadne u težak period i da smatra da je jedina na svijetu koja se nosi s tim.
Rekla bih mu da nije sam.
Rekla bih mu da razumijem očaj i osjećaj da iz situacije nema nikakvog izlaza. Ali da postoje razne metode koje mogu pomoći u nošenju s problemima i da zajedno možemo pokušati pronaći onu koja najbolje odgovara baš njemu.
Rekla bih mu mnogo toga. Ali još važnije od toga što bih rekla je ono što bih pitala – Kako ti mogu pomoći? ili Što trebaš u ovom trenutku?
Kasno je. Nažalost, kasno je da sve ove stvari kažem Stipi, no zato ih govorim svima vama.
I nadam se da će ih barem netko od vas čuti.
