Ispitne muĆnine i vrućine
Bolonja nas je dotukla. Nije da znam kako je bilo prije, al za sve je kriva bolonja. Ne mi koji nište ne učimo dok se živa ne digne do 35.
Bolonja nas je dotukla. Nije da znam kako je bilo prije, al za sve je kriva bolonja. Ne mi koji nište ne učimo dok se živa ne digne do 35.
Evo sad mi je stigla obavijest u grupu. Neka o rezultatima kolokvija iz predmeta kojeg nisam ni slušala, ali piše da su ocjene objavljene uz matične brojeve zbog GDPR-a. Iliti ga zbog Opće uredbe o zaštiti podataka. Faks je valjda jedina ustanova koja me na ulazu u zgradu nije pitala slažem li se novim uvjetima poslovanja. Čak su mi i u banci podmetnuli tablet (ne papir!) i olovku u ruke da potpišem. Znaš kako su to fino izveli? Stavili papir na bankomat da ne radi, pa sam morala uć po svoje novce. I slušat 20 minuta o novim pravilima. Pa o nekom sustavu vjernosti i nagrađivanja u kojem na kraju mogu uzet darovnu karticu u dm-a od dvadeset kuna i kupit si ravno duplo pakiranje uložaka. Fala lepa, niste trebali.
I tako sam se vratila s fasciklom u kojem je bilo više papira o uvjetima poslovanja nego skripti u stan u kojem je bilo toplije nego u autu na suncu. OK, ne toliko, ali približno. Kolko god mi moj stančić preko zime bio drag jer je okrenut prema jugozapadu i uspijem uhvatiti malo sunca taman pred zalaz, sad me isto prokletstvo kljuje po glavi. Ko ove vrane jadne penziće.
Tri su moguća rješenja ovog problema. Prvi je napraviti propuh, što je teško s obzirom na to da su mi oba prozora okrenuta na istu stranu, a to bi podrazumijevalo i dizanje roleta. Drugi je ventilator. To imam, al nažalost ne djeluje – osim ako si ga stavim pod facu i ne zaradim upalu sinusa. Posljednji je klima. Dva odnose skripte. Treće je preskupo.
A mogla bih ja i u knjižnicu, ali to podrazumijeva oblačenje grudnjaka. Ili što bi rekao ovaj funny guy...
Savršeno mjesto za učenje je doma, u vrtu pod hladom trešnje ili u sobi uz otvoren prozor i cvrkut ptica. No i ta dva mjesta imaju mane. Vjetar u vrtu i komarce posvuda. I to ne sad, nego tamo negdje krajem kolovoza kad se dani ponovno skrate, more ohladi, a duša se odmori. Naš najveći problem je to što su rokovi sad, odmah iza pustih seminara, prezentacija, terena i ostaloga što smo morali skupiti za potpis, pa nije bilo vremena za učenje.
Bolonja nas je dotukla. Nije da znam kako je bilo prije, al za sve je kriva bolonja. Ne mi koji nište ne učimo dok se živa ne digne do 35.
Tako ću i ovo ljeto u vrelom stanju buljiti u papire dok znojem ne okupam skripte. Nisam ti brate ja za učenje po hladnoći kad je mrak u četiri popodne. Moje vrijeme je sad, dok me mušice, komarci i zadnji rokovi gone.
