Perspektiva mladih ljudi postala je odlazak u inozemstvo
Kažu oni kako će se vratiti u Hrvatsku čim se situacija poboljša. Kako će onda naći posao i kako će sve biti, zamislite, super!
Kažu oni kako će se vratiti u Hrvatsku čim se situacija poboljša. Kako će onda naći posao i kako će sve biti, zamislite, super!
Shvatio sam da previše trošim na WC papir. Znam i zašto. Svaki put kad mi se na naslovnici pojavi intervju ili priča o dvoje mladih ljudi koji su svoju sreću ili nesreću odlučili potražiti u inozemstvu, mene svjetski prosere. Provedem više sati na školjci, nego Hrvat s prosječnom probavom u cijeloj godini dana. Da stvar bude gora, potrošim i sve gigabajte u mobilnoj tarifi prije kraja mjeseca.
Ne znam odakle da krenem. Možda da vam predstavim junake ovog teksta. Oni se zovu Jozo i Nevenka. Nedavno su završili fakultet i malo su se našli u škripcu. Zapravo, nisu se mogli pokrenuti, to jest nisu htjeli. Sjedili su na kauču, gledali svakakve gluposti na televiziji, dangubili, trošili lovu roditeljima, a onda, kad su vidjeli da to nema smisla, (gle čuda) odlučili su se zaposliti u inozemstvu.
Nisu poslali niti jednu molbu za posao u Hrvatskoj. Grintali su kako je plaća mizerna, kako oni neće raditi za te pare, kako im je to ispod časti. Krivicu zbog svega toga svaljivali su na državu i državne dužnosnike. Jer znate, kod nas samo vlada lopovluk i nerad. Oni, koji su grijali guzice na kauču i grintali, nekog su prozivali za nerad. Ironično.
Nakon dvije godine nakupljanja masnog tkiva na njihovim stomacima donijeli su, kako oni to vole nazvati, drastičnu odluku. Pokrenut će se i otići raditi u inozemstvo. Dvije godine im je trebalo da dignu guzice. Dvije godine nerada i grintanja.
Sada su obični zaposlenici u Irskoj, a zvijezde u Hrvatskoj. U štampi i na portalima ih ima više od javnih ličnosti. Daju intervjue, slikaju se za naslovne strane, a sve to pod krinkom dobrog života. Šteta što naslov pronašli sreću u inozemstvu krije toliko laži.
Spomenut ću onu najupečatljiviju i glavnu laž koja se zatim grana na sto sličnih verzija. Kažu njih dvoje kako im je super. I riječ super se provlači kroz Jozine i Nevenkine izjave nebrojeno puta.
Super im je što ne rade u struci.
Super im je što im plaća nije bog zna što.
Super im je što nemaju vlastiti stan.
Super im je što nemaju vlastiti automobil.
Super im je što im inozemna banka nakon tri godine rada u inozemstvu nije odobrila kredit.
Super im je što baš ne znaju engleski toliko pa se ne mogu u potpunosti sporazumjeti sa stanovnicima Irske.
Super im je što još nisu unaprijeđeni.
Super im je što znaju da nemaju prostora za napredak (pitali šefa, odjebao ih).
Super im je što im se plaća nije povećala unutar tri godine iako se jako trude.
Ova zadnja super stvar mi uvijek zapara uši. Jozo i Nevenka se jako trude. Trude se onoliko koliko se nikad nisu usudili truditi u svojoj zemlji. Očito je čast truditi se u inozemstvu i stagnirati. Čast je lijepo živjeti, kako oni kažu. Lapsus linguae i lapsus calami, čast je lijepo preživljavati. Za njih, naravno. Samo što oni to još uvijek ne shvaćaju. Iz kojeg razloga, ne znam.
Želite malo kontradiktornosti?
Grozno im je što i u Hrvatskoj plaća nije bog zna što.
Grozno im je što se u Hrvatskoj nisu zaposlili u struci.
Grozno im je što im banka u Hrvatskoj isto nije odobrila kredit.
Grozno im je što također nisu imali vlastiti stan i automobil.
Sve ono što im je u Hrvatskoj grozno, u inozemstvu im je super.
Kažu oni kako će se vratiti u Hrvatsku čim se situacija poboljša. Kako će onda naći posao i kako će sve biti, zamislite, super!
I u pravu su Jozo i Nevenka. Bit će super kada odlučimo dignuti guzice s kauča. Kada odlučimo kako čast nije resurs za uspjeh. Kada odlučimo prestati biti pasivni u svojoj zemlji. Kada na rečenicu Situacija je grozna dodamo ali to me ne sprječava da se pokrenem.
Koju p**ku materinu ćete nam u Hrvatskoj kad se situacija poboljša, draga Nevenka i dragi Jozo?
Ako ste već otišli, čemu onda te pizdarije o vraćanju u boljoj situaciji? Što, došli biste na gotov teren da opet ne mrdnete guzicama i da vam posao padne s neba? Ili biste se trudili da je situacija bolja?
Jadno.
Čast nije nešto što bi trebalo definirati perspektivu mladih ljudi. Čast nije i nikad neće biti resurs, to jest glavno oružje pojedinca za uspjeh. Jedini resurs jest onaj u tvojoj glavi. Jebiga, činjenica je da živimo u banana državi. Činjenica je da krivimo druge za banana stanje. Činjenica je da smo u krivu. Isto tako, činjenica je da smo nečinjenjem upravo mi, stanovnici krivi za ovakvo stanje. Nitko drugi. Zašto kažem nečinjenjem? Zato što kada dođe trenutak da treba birati one koji će izvršavati volju naroda, opet se sjedi na kauču. Ionako neće biti bolje – izustili su junaci ovog teksta sjedeći na kauču prije pet godina, a nakon toga ponosno u intervjuu izjavili kako će se vratiti u Hrvatsku jednog dana kada situacija bude bolja. Lapsus memoriae ovaj put.
I nisu više u pitanju samo Nevenka i Jozo. U pitanju je Marija, Ante, Sandra, Mario... Moj ili tvoj poznanik, brat, sestra.. U pitanju si ti, koji sjediš na kauču, grickaš čips, podriguješ i prdiš žaleći se kako ne možeš naći posao.
U to ime jedan aplauz.
Aplauz za sve mlade pasivne ljude koji će radije kupiti kartu za autobus, nego poslati molbu za posao u Hrvatskoj.
Za sve mlade pasivne ljude kojima je čast resurs za uspjeh.
Za sve mlade pasivne ljude kojima je lakše pasivnost u vlastitoj zemlji zamijeniti lijepim preživljavanjem u inozemstvu.
Zaslužili ste ga.
Za svu onu tromost koju ste pokazali u Hrvatskoj, zaslužili ste ga. Za sva blebetanja u prazno koja podvaljujete u intervjuima i pričama, zaslužili ste ga. Kako najlakše oprati neispunjena očekivanja, nego blebetanjima u prazno.
Čestitam. Ovo je zaista bio jedan veliki, pasivno zasluženi aplauz.
Sad razvucite osmijeh na lice i sudite koliko hoćete. Krivite druge za vlastitu pasivnost. Kupujte karte za inozemstvo. Lijepo preživljavajte. Serite po svojoj zemlji. To je najlakše.
