Švedski stol: Dalić, Markić i Mamić

I galeb koji se slučajno ili ne posere baš na tebe dok šetaš rivom pokušavajući razbistriti misli zna da nam razna jela serviraju svakog dana na friško opranim tanjurima.

Ukoliko niste znali, u Hrvatskoj se tradicionalno svaki mjesec organizira švedski stol. Naziv nije hrvatski jer zadnjih godina smo nešto više privrženi inozemstvu, pa je zato švedski. Ali se zato serviraju autohtona hrvatska jela, spremana po tradicionalnoj recepturi jer kakvi bismo mi to domoljubi bili da ne kupujemo i jedemo hrvatsko? Ne daj Bože te stranjske specijalitete okusiti! Nije baš da odiše raznolikošću taj stranjski stol kod nas. Većinom se jela ponavljaju, u ovoj ili onoj varijanti. Nekad je manje, a nekad više začina.

Na petom po redu švedskom stolu kao predjelo nam je servirana Martina, kao glavno jelo Željka, a kao desert Zdravko. Dosta je začina dodano tim jelima, samo kako bi se ubio onaj gorak okus pokvarenosti glavne namirnice. Šteta što ćemo prije pojesti nešto pokvareno uvaljano u razne začine nego nešto kvalitetno. 

Tako to valjda ide, treba se prvo dobro najesti ovog pokvarenog da bi jednog dana pojeli nešto kvalitetno. Kažu da se na greškama uči i da je ponavljanje majka znanja. Ja baš i ne vidim da to primjenjujemo u praksi. 

Već sam ih predstavio, a sad ću još jednom utvrditi jelovnik. Dalić, Markić i Mamić su tri jela koja su nam prethodnog mjeseca bačena pod nos. Proždirali smo ih očima i ustima. Kao da smo UTEKLI IZ GLADI. Možda i jesmo.  

Predjelo Dalić smo smazali u rekordnom roku. Servirano je u više navrata svakog dana, s različitim okusima. Svakakvih začina je tu dodano samo kako bi se uspješno prikrila pokvarenost glavne namirnice. Nažalost, nikakav začin ne može spriječiti miris i okus pokvarenosti. Pomalo smo bili šokirani okusom, no jako smo ga dobro prihvatili. S Dalić je na sreću ili nesreću s ovim švedskim stolom došao kraj. Nema više namirnica za ovo predjelo. Možda se tu i tamo nađe neki ostatak koji ćemo narednih mjeseci zgrabiti, no na tanjuru više nećemo gledati ovo jelo u punom sastavu. 

Nakon predjela stiglo je i glavno jelo Markić. Žilavo je to jelo. Markić teško sažvačemo, a još teže probavimo. Uvijek neka borba s ovim jelom. Dugo će to trajati. Dugo ćemo mi to jelo pokušati sažvakati do kraja. A bome i probaviti. Jako je popularno kod nas. Uvijek se iznova servira bez obzira što nakon njega dobar dio nacije dobije proljev. Nedavno smo ovo jelo pokušali servirati i u Irskoj. Znate da tamo ima dosta naših ljudi. E jebiga, nije prošlo. Neće Irci pokvareno, a namirisali su taj vonj na kilometar. Ništa, kad produhovljeni Jozo i Nevenka koji su odselili u Irsku ne žele, hoćemo mi! Hrana se ne baca. 

Kao šećer na kraju serviran nam je desert Mamić. Radi se o jednoj masivnoj torti čije komade još uvijek dijelimo. Mamić je torta koja se u posljednih godina svaki put nađe na stolu kao desert. Nikako da se zasitimo te slatkoće. Svaki put oblizujemo usne i trljamo ruke nakon što ga okusimo. Ovaj put čini mi se u malo intenzivnijem tonu. Koliko god puta okusili tortu, uvijek ćemo morati zgrabiti novi komad. Torta ima puno sastojaka i začina. Najviše od svih jela koja su nam servirana. Svašta je tu uvaljano. Zato nas svaki put i oduševi njen okus. Uhvatit ćemo se svaki put u želji da zgrabimo još jedan komad, pa makar i posljednji. Neće torte nestati, ne brinite. Bar ne još neko vrijeme. Isti slučaj kao s glavnim jelom. 

Nikad se nećemo zastiti raznih gluposti koje nam svaki dan serviraju. Tako to valjda ide kod nas. Dok mi jedemo povarena jela, masni harmonikaši koji sviraju oko stola poberu sve pare. Mi plešemo kako oni sviraju. Očito nam se to sviđa. Taj jedan trenutak sreće zamotane pod krinkom sitosti uzrokovane pokvarenom hranom. Sutra se probudimo praznih džepova, opet čekajući da ugrabimo koju kintu i vratimo se za švedski stol, nabacimo osmijeh praveći se da je sve u redu i po ko zna koji put harmonikašu između harmonike ubacimo po koju stotku. 

Tako vam je to, dragi građani i građanke Republike Hrvatske. Očito bi nam produhovljeni Nevenka i Jozo koji su odselili u Irsku trebali biti uzor. Trebali, da. Ali o njima ću nešto više narednih dana. 

Dokle god nam serviraju pokvareno meso, ostat ćemo gladni. I svaki put ćemo se boriti kao vukovi, iznova i iznova. Neće nas nahraniti ni ono malo oko kostiju što ostane nakon što raskomadamo glavne dijelove. Ali servirat će se opet nešto novo i pokvareno. I tako u krug. Pojest ćemo, dobiti proljev, a onda podrignuti na sav glas. Nećemo se buniti. Sve samo da ne ostanemo gladni. Možda nam je trbuh pun, ali negdje u gornjim dijelovima tijela caruje propuh.