Zbog studentskog posla upisala sam apsolventsku godinu. Pišem ovo da i ti ne napraviš istu grešku

Negdje između 2. i 3. godine fakulteta shvatila sam da imam malo previše slobodnog vremena pa sam odlučila nešto zaraditi. Do tada nisam imala studentski posao, nisam imala ni stipendiju te sam ovisila o 1000 kuna koje mi je mama uplaćivala početkom svakog mjeseca. Od toga sam si plaćala dom, pokaz i ostalo mi je taman da svaki dan nešto pojedem u menzi. Tu i tamo bi se smilovao netko od rodbine pa dao sto kuna za čokoladu, ali mogu reći da sam prve dvije godina fakulteta proživjela dosta siromašno. Bila sam ljubomorna na svoje prijatelje koji 3-4 puta tjedno odu na posao pa im onda sjedne 2000-3000 kuna. Pravo bogatstvo, mislila sam tada. 

Kako bih tome stala na kraj, prijavila sam se na sve poslove koji su mi odgovarali. Tražila sam nešto fleksibilno, blizu faksa i doma i nešto što ne zahtijeva 40 sati tjedno rada. 

Nakon par poziva s HR-ovcima koji mi se nikad kasnije nisu javili i dva-tri intervjua, odlučila sam se na posao u call centru. Bilo mi je taman na pola puta između faksa i posla, satnica je bila kunu veća od tadašnje minimalne, a moglo se raditi i vikendom i noću što je bilo super za podebljati plaću. 

Posao je, realno, bio dosta naporan. Zovu te ljudi kojima si skrivio sve ikad, a ne možeš napraviti ništa da im pomogneš, osim proslijediti kolegama, a čak i kad si mogao nešto napraviti, rijetko kad bi dobio hvala. Ipak, naučiš se nositi sa svakakvim, eskaliranim situacijama, naučiš ne primati uvrede k srcu jer ne vrijeđaju tebe nego kompaniju u kojoj radiš (a nitko nema bolje uvrede za nju od tebe, ti tu radiš), naučiš na brzinu rješavati probleme, naučiš tumačiti što točno ljudi trebaju od tebe, iako ni oni sami baš ne znaju objasniti, naučiš slušati, naučiš se izražavati i, jednako važno, nije te više strah podići slušalicu i nazvati bilo koga zbog bilo čega. 

U svakom slučaju, na tom sam poslu radila oko dvije godine. Bilo je loših dana, bilo je boljih dana, bio je to posao kao i svaki drugi. Rasla mi je i satnica svake godine pa se s vikendima, praznicima i noćnim smjenama moglo dobro zaraditi. Sjećam se kad mi je prvi put sjela plaća od 5000 kuna. Bilo je to kao da mi je sjelo 50 000 kuna. 

Nakon dvije godine promaknuli su me u drugi odjel. Nisam više radila direktno s klijentima, nego na testiranju jednog proizvoda. Predstavili su nam to kao top priliku za napredovanje, no zapravo se samo taj odjel odlučio riješiti nekoliko stalno zaposlenih osoba i zaposliti studente, a onda im je bilo lakše uzeti nas iz call centra koji smo već nešto znali o proizvodima. Ipak, posao je bio nešto lakši, mogli smo uzeti pauzu češće, nije nam nitko tempirao koliko smo dugo na ručku, a posao smo mogli obavljati i od doma, pogotovo u vrijeme pandemije. 

No, iako su nam prvo obećali fleksibilnost, s vremenom je postajalo sve manje fleksibilno. U mom rasporedu su se počele pojavljivati smjene za koje se nisam predbilježila, a na izostajanje s posla zbog tri tjedna ispita gledalo se s puno prevrtanja očima. Trpjela sam jer je posao bio uhodan, jer sam znala sve što trebam znati i jer sam uz odricanje od nekih predavanja i par kava uglavnom stizala sve. Pred ljetne ispitne rokove, sjećam se, na poslu je izbila ogromna drama. Troje kolega je dalo otkaz, u odjelu call centra nije bilo nikog tko bi nam se mogao pridružiti jer su i oni imali premalo studenata i sav posao smo trebale obavljati ja i još jedna kolegica.

Radila sam svaki dan puno radno vrijeme. Mislila sam da će to biti u redu jer stignem učiti za ispite i raditi na diplomskom i poslije posla. Realno, ako sam oko 5 natrag s posla, u 6 krenem učiti i do 11 naučim dosta, razmišljala sam tada. Ali, ništa od toga nije bilo moguće. 

S razlogom su naši predci radnici tražili osam sati odmora uz osam sati rada. Jer nije realno da nakon osam sata rada ponovno radiš (a učenje je rad, i to naporan rad). Pokušavala sam učiti nakon posla, pila sam kave, guarane, spavala sam dovoljno, ali učenje mi je išlo presporo i nisam dovoljno dobro pamtila. Recimo, kad nisam radila u 2-3 dana mogla bih proći i naučiti stotinjak stranica skripte; a uz posao, trebalo mi je tjedan dana da je uopće pročitam.

Na tim sam rokovima položila jedan ispit na kojem sam zapravo samo trebala potvrditi ocjenu s kolokvija, a ostalo sam – 5 ispita i diplomski rad, ostavila za jesen. Tada mi se to činilo kao super plan. Cijelo ljeto, logično, izgledalo je kao i ispitni rokovi. Radila sam svaki dan puno radno vrijeme, nakon toga bih pokušavala učiti, funkcioniralo je nekoliko dana, a onda bih opet imala pauze. Pogledala sam valjda sve YouTubere koji objašnjavaju kako uskladiti posao na puno radno vrijeme i učenje, ništa mi nije pomoglo. 

Kad sam shvatila da očito ništa ni od jesenskih ispita, upisala sam apsolventsku godinu. Bilo mi je teško donijeti tu odluku. Mislila sam da sam dobra studentica, sve sam radila na vrijeme, seminarske radove predavala čak i prije roka, a sada diplomski rad, čija me tema zanima i koji mi nije muka pisati, odugovlačim. Produljiti studij za jednu godinu činilo mi se kao grozna stvar. Ali, ipak sam to napravila. No, ovaj sam put imala realističan plan – jedan dan u tjednu ostavit ću si slobodno za učenje, učit ću vikendom, a nakon posla ću ponavljati ono što sam naučila prošli tjedan. I funkcioniralo je to. Riješila sam tri ispita na zimu, tri sam planirala na ljeto, a jedan i obranu diplomskog na jesen. 

Činilo mi se tada da je upis apsolventske godine najbolja odluka koju sam mogla donijeti. Imala sam vremena za posao i za učenje, a, mislila sam tada, i poslodavac cijeni moju predanost. U jednom razgovoru sa šeficom dobila sam informaciju da me planiraju zaposliti u tom odjelu nakon diplome. Dobila bih i svoj tim studenata koji bi radili ono što ja radim sad, ja bih ih nadgledala i bavila se čak i razvojem proizvoda s vremenom. Nije to bila moja struka – nisam ni mislila da ću tijekom cijelog studija raditi na tom poslu – ali nakon mog fakulteta i smjera nije ni loše za prvi posao, razmišljala sam. 

U svakom slučaju, držala sam se svog plana, privela sam studij kraju, objavila fotku s diplomskim radom na Instagramu, sve kako treba biti. Budući da su na poslu znali da sam diplomirala i da mi nisu ništa posebno govorili za ugovor koji mi je spomenut prije nekoliko mjeseci, odlučila sam sama pitati što je s tim. 

Šefica, ista ona koja mi je sama spomenula da me planiraju zaposliti, mi je rekla da još izvadim studentski ugovor dok još mogu raditi preko student servisa i da će onda ona pokrenuti dalje proceduru. Ok, razmišljala sam, nije mi problem pričekati još malo, iako sam mogla diplomirati i prije godinu dana i imati već godinu dana radnog staža. 

Mislila sam barem da će mi narasti satnica, da ću dobiti fiksnu plaću, da ću imati pravo na godišnji – sve ono što imaju oni koji rade preko ugovora o radu, ali ne, i dalje su se prema meni odnosili kao prema studentici. 

Malo prije kraja godine šefica me pozvala na razgovor u vezi toga. Rekla mi je da su se strateški promijenile neke stvari u vezi zapošljavanja i da me neće moći zaposliti, već da traže isključivo studente za taj odjel, a da ja mogu natrag u call centar, gdje bi mi plaća bila minimalna + naknada za prijevoz + bonusi za ostvarene prodaje. 

Da sam ovaj tekst pisala tada kada mi je to rekla, vjerojatno bi se na ovom mjestu nalazile psovke. Sada, nekoliko mjeseci kasnije nakon tog razgovora, samo ne mogu vjerovati da praktički cijeli svoj studij provedeš na nekom poslu, da daješ sve od sebe na poslu da naučiš sve što možeš znati i da ti, nakon što diplomiraš, ponude da radiš isti posao koji si radio kao student za 25 kuna po satu. 

Rekla sam joj tada da ću razmisliti o tome, a nekoliko dana kasnije dala sam otkaz. Prvi posao na neodređeno još nisam našla; odradila sam nekoliko tjedana zamjena u školi, ali nadam se da će biti bolje na jesen kada krene nova nastavna godina. Ne mogu garantirati da bih odmah nakon diplome našla posao da sam diplomirala u roku, ali sigurno bih nešto našla u protekle dvije godine. 

Zato želim poručiti svima koji rade studentske poslove da ipak stave fakultet na prvo mjesto. Studentski poslovi super su za zaraditi džeparac, korisno iskoristiti višak vremena i steći prvo radno iskustvo. Nisu super kada postanu poslovi na puno radno vrijeme, na kojima se od vas očekuje da imate odgovornost i zaduženja kao pravi radnici, a za to ne dobivate pravo na plaćeni godišnji, pravo na naknadu za prijevoz, obrok, pravo na bolovanje ni staž. Nekada se, ipak, isplati pretrpjeti status radnika drugog reda ako procijenite da vas nakon diplome čeka ugovor na neodređeno s boljom plaćom nego što ste imali kao student. Na žalost, očito nisu svi poslodavci takvi. 

Ne žalim što sam upisala apsolventsku godinu, možda bih je upisala i da nisam radila ili da sam radila nešto drugo. Ali ipak je puno bolja ideja ne riskirati fakultet zbog poslodavca koji vam obećaje brda i doline da na kraju od toga ne bi bilo ništa. Pobrinite se prvo za sebe.