Toliko kasnim s člankom da sam gotovo i zaboravila da sam bila na Erasmusu. Iz Varšave sam se vratila još u sedmom mjesecu, no izvući ću se na onu da su studentske razmjene uvijek aktualna tema, stoga ću u nastavku mlatiti praznu slamu, bacati vam krafne u oči, otkriti toplu vodu i možda zabunom reći pokoju korisnu informaciju za buduće Erasmusovce.

Evo me tu gdje jesam. Na fakultetu, na poslu i u redakciji portala Studentski.hr. Volontiranje mi je omogućilo da svoje slobodno vrijeme iskoristim na jedan produktivan način. Komunikacijske vještine danas i prije godinu dana su razlika nebo i zemlja. O empatiji i odgovornosti da vam ne pričam. To su neke stvari koje nemaš baš priliku naučiti tijekom školovanja.

Genijalni um 20. stoljeća koji je uvelike unaprijedio čovječanstvo. Čovjek koji je pokrenuo mnogobrojne reforme i s kojim je Njemačka procvjetala u teritorijalnom i ekonomskom pogledu. Ma, Hitler je zakon!

Ružica, Marinko, Elena i sva djeco koja posljednjih mjesec dana trpite sve ovo... DANAS ME SRAMOTA. Sramota me reći da sam iz Hrvatske koju toliko volim.   I ne zanima me čija je točno krivica. Za mene su krivi svi oni koji su mogli nešto poduzeti, a nije im se dalo. 

Moda se mijenja svake godine, ako ne i svakog mjeseca, i teško je popratiti sve modne trendove. Postoje trendovi kojima su žene oduševljene, a muškarci ipak ne.

Ajde, namažite nam oči još jednom. Čeka se izgradnja ovog studentskog doma, čeka se izgradnja zgrade onog fakulteta, čekaju se novi lonci i poklopci za sve menze u RH i ne znam ti ni ja više što. Opskrbili smo para toliko i toliko, a potrošili 1% od opskrbljenog. I upotrijebit ću sad onu popularnu, di su pare?!

Viđala sam to često. Primijetila sam kako je to kad netko novi dođe. Uplašen je, vjerojatno to radi jer mu trebaju pare, trudi se maksimalno i boji se magistrice cijeđene naranče ko vraga. Magistrica je ta koja bi mu trebala objasniti kak se šta radi, ali magistrica doktorica to radi na grublji način. I tako biva posvuda.

Isto kao što Mati Buliću nije žao borovine, tako ni šokiranom gostu nije žao potrošenih para, već ono malo praznog prostora u trbušnoj šupljini jer je u restoranu nestalo jastoga, pa su on i njegovo veselo društvo nažalost morali završiti poslovnu večeru.

Još uvijek dobivam poruke ljudi koji u bespućima internetskih savjeta o napadima panike naiđu i na moj intervju pa traže savjet od mene. Većina ovih ljudi ima nekoliko stvari zajedničkih – nikada nisu posjetili psihologa ili psihijatra, većina njih to nikada ni ne želi, gotovo nitko ne želi piti lijekove jer misli da će biti kao biljke, a postoje i oni kojima su bližnji rekli da nisu valjda ludi da idu tako nekome jer će im to pisat u papirima kad se budu trebali zaposlit, a tko će ludog čovjeka zaposlit?!

I ne bih kući, noćas nemam mana, na meni samo Gucci, Dolce&Gabbana, s revije iz Milana. Ispravak, nije iz Milana, već sa Šemsine porte.