Game of Trolls: Kako su anonimni internetski trolovi postali čobani modernog doba
„Vidiš li, prijatelju, ona tri čobana? Sve dok oni mogu nadglasati mene i Sokrata i da tako donose odluke, ja u demokraciju ne vjerujem!” – kazao je Platon u nekoj godini u 4. stoljeću prije nove ere.
„Vidiš li, prijatelju, ona tri čobana? Sve dok oni mogu nadglasati mene i Sokrata i da tako donose odluke, ja u demokraciju ne vjerujem!” – kazao je Platon u nekoj godini u 4. stoljeću prije nove ere.
Internet je čudo. Nema što nema i nema koga tamo nema.
Kad su stari Grci zamišljali demokraciju, vjerojatno su ju zamišljali baš ovako – slobodni Grk, stariji od 30 godina, zavaljen u ležaljku koju je prethodno rezervirao, kulturno prihvaća hranu i piće što mu u jednoj ruci donose ravnopravni sugrađani dok im je u drugoj kakav uređaj što se priključuje na međumrežje i pomoću kojega na profilu dotičnog Grka ostavljaju recenzije. Kad gospodin pojede, onda i on njima uzvrati poštenom recenzijom i konstruktivnom kritikom. U tom činu ne proziva nikoga, a na kraju još i fino plati uslugu.
Nakon ručka zastane da bi još jednom proskrolao političkim programima kandidata između kojih se dvoumi, kako bi se uvjerio da će uskoro svoj glas dati pravome. Kad to učini, konačno se uputi na biralište i na temelju racionalne odluke dadne svoj glas. Na kraju pričeka da se birališta zatvore, pa onda objavljuje svoje mišljenje i prognoze, kako ne bi ugrozio svetu instituciju – izbornu šutnju.
Da stari Grci žive danas, vjerojatno bi se križali svim rukama i nogama što ih posjeduju kad bi vidjeli tko i gdje ima pravo izraziti svoje mišljenje i dati glas.
Na internetu danas se stvarno svašta može vidjeti i doživjeti. Kad je zamišljen, prije 1969. godine, trebao je širiti znanje. Iako to na neki način čini, zagušen je svakakvim pizdarijama i do znanja treba pošteno kopati. Neki, primjerice, na toj platformi zadovoljavaju svoje seksualne potrebe, a drugi intelektualne. Neki kupuju posrane gaće, a drugi seru po bližnjemu svome. Zaista divno mjesto. Svačega se tu nagledaš. Od malih mačića koji predu u zagrljaju svoje mame mace do tuđih gnojnih rana. Od pametnih komentara do onih malo manje pametnih. Od nimalo pametnih komentara do onih koji pokažu koliko je govno osoba koja ih piše. A smiješno je što ti biseri nikad ne bi napisali neke stvari da ih ne štiti fizička prepreka – stvarni, opipljivi prostor.
Prošli tjedan nabasah na neku fotografiju automobila parkiranog preko crte. Autor objave izvrijeđao dotičnog vozača. Komentatori također izvrijeđali dotičnog vozača. Jer danas je velika faca tko osudi vozača što parkira preko crte. I, ne daj Bože većeg zla, baš taj parking bijaše ispred groblja. Auuuuu, jesu ga namlatili tim komentarima. Čini se kao da niti na jednoj mreži – ama baš nikada nikome – nije palo na pamet da su takvi vozači, možda, ipak, imali razloga parkirati preko crte. Evo nekoliko primjera: možda je tako parkirala žena u trudovima, možda je nekoga uhvatila slabost, možda im se auto ugasio, pa su ga morali gurati s ceste, možda su i prije njega drugi automobili bili krivo parkirani pa nije imao izbora nego da se tako ugura među njih, pa si ti, biserko, naišla kad je ostao sam, možda još milijun razloga zbog kojih netko može parkirati „kretenski“, a ne mora biti kreten.
Danas nabasah na svoj posao. Tutnuše mi neki mail s desetak tekstova da ih ubacim i objavim. Tekstove lektorirala stručna osoba, a ja na studentskom minimalcu samo kopirala, objavila i stavila na Fejs, u skladu s opisom mog posla. I pročitala. I bilo mi super. Kad li, evo ti nje, biserke broj dva (koju bih sad mogla okarakterizirati na sto načina, ali ću ispasti licemjerna), uhvati se neke sitnice i prozva me imenom i prezimenom u komentaru. Tako ni kriva ni dužna ispadoh jednaka onomu što parkira preko crte. Govno od čovjeka. Hvala i doviđenja.
Internetski trol. Vrsta koja prije 50 godina nije postojala, a danas je raširena k'o herpes. O ovakvim ljudima, što bacaju shade, nema se što reći, osim da su isti kao i oni što o drugima sude prema izgledu. Plitki, površni, nebitni.
