Kako je podučavati engleski u Sjevernoj Koreji?
Suki Kim, profesorica engleskog jezika, mlada djevojka rođena i odrasla u Seulu, prijestolnici Južne Koreje, doživjela je iskustvo podučavanja na isključivo muškom sveučilištu u Pyongyangu, Sjevernoj Koreji.
Suki Kim, profesorica engleskog jezika, mlada djevojka rođena i odrasla u Seulu, prijestolnici Južne Koreje, doživjela je iskustvo podučavanja na isključivo muškom sveučilištu u Pyongyangu, Sjevernoj Koreji.
Suki Kim, profesorica engleskog jezika, mlada djevojka rođena i odrasla u Seulu, prijestolnici Južne Koreje, doživjela je iskustvo podučavanja na isključivo muškom sveučilištu u Pyongyangu, Sjevernoj Koreji.
Na tom evangeličkom sveučilištu provela je 6 mjeseci u svakodnevnoj interakciji s mladim 19-godišnjim studentima tehničkih znanosti. Kako TED ideas prenosi, nakupljeno iskustvo i dojmovi bili su i više nego dovoljni za pisanje knjige Without You, There Is No Us, koja očito govori o odnosu tih mladih osoba prema Velikom Vođi, sistemu u kojem žive, ali i onome koji se nalazi s one drugu stranu svijeta - svugdje osim u njihovoj zemlji.
Pisanje eseja u zemlji u kojoj dokazi nisu potrebni, u zemlji u kojoj se za Velikog Vođu misli da je stvorio sve njima poznate opere, skladbe i ostala kulturna dobra, te u onoj u kojoj je nacionalizam toliko duboko usađen u srcima svih stanovnika te sustavno podučavan godinama, bila je prava zavrzlama. Oblik u kojem je potrebno iznijeti valjanu argimentaciju, svoje misli potkrijepiti dokazima među tim mladićima izazivao je veliku zbunjenost.
Suki Kim navodi kako je za svaki sadržaj koji je željela sa studentima obraditi na nastavi trebala tražiti potvrdu nadležnih. Potvrdu za čitanje članaka iz prestižnih svjetskih časopisa, ali i nekih o društvenim mrežama, te onih o Marku Zuckerbergu, mladiću koji je želje iz studentskih klupa prenio u stvarnost, je dobila. No, ti su članci ostavili drugačiji dojam na njene studente od onih očekivanih. Nadajući se da će uvidjeti da postoji svijet izvan njihovih okvira i da postoji drugačije znanje od onog u Sjevernoj Koreji, spoznala je tek da su mladi studenti tim više iskazivali svoje domoljublje i veličanje parole naše je najbolje, naše je jedino ispravno.
Nakon svega, nije ju začudila ni njihova tvrdnja kako je sve što piše u američkim novinama najvjerojatnije čista laž, dok se ono izneseno u njihovim, strogo cenzuriranim, ne treba ni preispitivati. Prodor novog toliko je ograničen u toj zemlji, evidentan je očiti strah od onog što dolazi izvana, koji izaziva obrambene reakcije slijepog gledanja ravno.
Dok cijeli, nazovimo ga, moderni svijet, sa zgražanjem gleda na totalitarni režim Sjeverne Koreje, ona jednako tako gleda na naš, zapadni globalizirani svijet. Postavlja se pitanje: upoznavajući stanovnike spomenute zemlje sa zapadnim vrijednostima unosi li se samo dodatna apatija prema istima? Obrambeni mehanizmi za one vrijednosti koje su kroz tolike generacije prenošene i usađivane u te ljude, ne dopuštaju gledanje izvan. Zapravo, oni ne znaju drugačije, izvan postojećeg sistema vrijednosti kod njih se ne može. Dok je zapad prerastao u civilizaciju kritiziranja i preispitivanja svega, Sjeverna Koreja odbacuje takve mogućnosti.
Za zdravu državu te zdravu naciju, znamo, potrebna je zdrava doza i jednog i drugog. Ostaje za vidjeti hoće li ju Sjeverna Koreja ikada doživjeti, te hoće li cijeli zapadni svijet naučiti više cijeniti svoje.
Opširnije o iskustvu Suki Kim možete pročitati klikom ovdje.
