Proučite život umjetničkog para tijekom prošlog stoljeća u djelu „Bela, dijete drago”

Tisućama se godina komunikacija mogla odvijati samo na nekoliko načina – usmeno ili zapisima: na zidovima, pločicama, kamenu, papirusu ili papiru. Samo nekoliko desetljeća ranije bilo je nepojmljivo da primatelj na drugom kraju svijeta poruku primi istog trena kada smo je poslali. Danas je to stvarnost, no možda baš zato poruka ponekad ostaje nedorečena, nejasna, kratka i dopunjena smajlićima koji bi trebali razotkriti pravu poruku. Priroda pisma potpuno je drugačija: ono je intimno, nosi miris osobe koja ga piše, nešto od mjesta na kojemu se pošiljatelj nalazi i primatelju dopušta da pismom doslovno dobije djelić pošiljatelja. Rukopis pokazuje karakter osobe, dopušta razaznati njezine osjećaje po tome gdje je ona zastala ili ubrzala pisanje.

Danas čin pisanja pisma doživljavamo vrlo romantično pa bi se i u takvome ključu moglo promotriti djelo u izdanju Naklade Ljevak u kojemu je pod nazivom Bela, dijete drago sakupljena životna prepiska Frica Krležiusa / Miroslava Krleže i njegove supruge Bele. No u tom bismo se slučaju opet morali prisjetiti činjenice da su to bila drugačija vremena u kojima je pismo predstavljalo gotovo jedini način komunikacije na daljinu i koristilo se potpuno pragmatično. Njihova pisma spominju pakete s rubljem koje Bela treba spakirati i poslati suprugu, ona se žale na cijene i skupoću života te prenose doživljaje putovanja ili planiranje istih.

– Vrijedi to sakupiti za definitivnu biografiju čovjeka, ali kod objavljivanja intimnih stvari valja biti dostojanstven… [Krleža] upućuje da ljubavnih pisama u pravom smislu te riječi u njegovoj biografiji neće biti, dodajući kako ni pisma Beli nisu ljubavna u običnom smislu, kako se već takva pisma pišu, ali mogla su imati ljubavni karakter. – naglasio je Bogišić u svojoj napomeni čitateljima.

Izabranih stotinu pisma priredio je i protumačio Vlaho Bogišić, a više od 300 stranica skrivenih u tvrdome uvezu sastavio je kao kroniku. Na desnoj se strani knjige nalaze numerirana pisma, a na lijevoj priređivač nudi – na trenutke s čistog stajališta književne historiografije, a na trenutke uz poetične opise – vrlo objektivan pogled na život supružnika, sve što se događalo s njima i oko njih. Na početku svakoga pisma nalazi se nadnevak. Prvo je napisano u jesen 1919. kada je njihov zajednički život bio pod upitnikom i nailazio na neodobravanje okoline. Njihova životna pustolovina u knjizi završava uskrsnom razglednicom iz travnja 1981. kojom književnik svojoj supruzi želi brz oporavak i povratak kući, iako zna da je ta želja uzaludna i spominje prazninu koja bez nje šumi njihovim Gvozdom.

– Distanca između nas nije mi donela nikakvog iskustva. Za čudo sam neobično jasno određen spram Vas, gospe, od prvoga dana. Ja znadem kako stojim spram Vas – dete – od uvek i to je dobro živeti u mirnoj svesti. Volim Vas. – pisma nude pogled u najintimnije osjećaje jednoga od najvećih naših književnika.

Pisma proizlaze iz česte razdvojenosti bračnoga para; ona su prevalila velike udaljenosti. Požega, Moskva, Beograd, Zagreb, Prag i Dubrovnik samo su neka od mjesta na kojima su pisana. Donose uvid u političku situaciju tog vremena i Krležin komentar, spominje i mnoge druge značajne ličnosti toga vremena. Krležini su se kretali u najužim kulturnim i političkim krugovima toga vremena, a poznato je da je pisac kojemu je „sam protiv svih” bila najdraža životna pozicija o svakome iole značajnom akteru tadašnje umjetničke scene zapisao svoj komentar, pa tako pošteđen nije ostao ni Ivo Andrić.

– Meni je svejedno što se s građanskom manjinom zbiva, jer moj je poziv da forme u fluktuaciji fiksiram, na velikoj skali između kaosa i harmonije. – zabilježio je Krleža svoj stav vječite oporbe u članku Crno-žuti skandal.

Ljubitelje njegova rada oduševit će Krležina promišljanja o radu na djelima, poslovanju u književnim krugovima i navođenje točnih iznosa kojima se procjenjivao (i otkupljivao) njegov rad tada. Čitatelji bi u njegovim opisima borbe s išijasom, glavoboljama i nesanicama mogli sa simpatijama prepoznati dašak glembajevštine i, unatoč nekoj potpuno novoj razini na kojoj prepoznajemo intimnog Miroslava Krležu u ovom spretno sklopljenom djelu, zaključiti da veliki pisci zaista u svojim djelima pohrane značajne djeliće vlastite duše.