Rođen pisac koji je shvatio društvo i sve njegove traume
Na današnji je dan rođen jedan od najznačanijih hrvatskih pisaca, Miroslav Krleža. Kompleksna figura bez prethodnika i nasljednika koja je obilježila hrvatsku povijest danas bi proslavila 123. rođendan.
Na današnji je dan rođen jedan od najznačanijih hrvatskih pisaca, Miroslav Krleža. Kompleksna figura bez prethodnika i nasljednika koja je obilježila hrvatsku povijest danas bi proslavila 123. rođendan.
Kažu da dobrim piscima nazivamo one koji nas čitaju svojim riječima, koji pogađaju ono što mislimo i kako se osjećamo bez obzira na protjecanje vremena ili društvene mijene. Jedan od pisaca koji je svojim pisanjem možda i najvještije razumio hrvatsko društvo, do same njegove srži, bio je Miroslav Krleža.
– Čitajući ga, osjećamo da se susrećemo s velikim piscem koji ima odgovor na sve naše traume. – rekao je Žarko Paić.
Miroslav Krleža – prozaist, pjesnik, enciklopedist, esejist, društveni kritičar – danas bi proslavio svoj 123. rođendan. Poznajemo ga kao jedno od najvećih imena naše književnosti dvadesetog stoljeća, ali i cjelokupnog hrvatskog književnog kanona. Prve su asocijacije na njega djela – koja je rijetko tko uspio zaobići tijekom srednjoškolskog obrazovanja – poput Povratka Filipa Latinovicza (1932) i Balada Petrice Kerempuha (1936), ili pak vječne kontroverze koje je izazivao svojim političkim stavovima i javnim istupima, a koje društvo još ni danas nije spremno u potpunosti prožvakati. Krleža je bio snažna ličnost koja je očaravala sve koji bi se zatekli u njegovoj blizini te su se oko njega uvijek stvarali krugovi prijatelja i pobornika, ali i neprijatelja. Iako se još i danas pojavljuju tekstovi s nekim novim izjavama suvremenika o njegovu životu, vjerojatno nismo ni svjesni koliko malo znamo o čovjeku koji je zauvijek obilježio našu književnu povijest.
Rođen je u Zagrebu u građanskoj obitelji te nakon osnovnog školovanja odlazi u vojnu školu, a zatim i na vojnu akademiju u Budimpešti. Buntovan stav i nepopuštanje pod pritiskom autoriteta koji je zahtijevao vojničku disciplinu navode ga na napuštanje akademije i obrazovanja zauvijek. Uvidjevši da vojna karijera očito neće biti njegov životni put, nakon što je zbog slaba zdravlja više vremena proveo u lječilištima nego na ratištu, Krleža veći dio svoga života ostaje u Zagrebu. Ipak, ratna je atmosfera obilježila neka od njegovih značajnijih djela. Nakon što su objavljene njegove prve drame iz ciklusa Legendi (1914), Krleža, kako je za samoga sebe rekao, postaje profesionalni pisac. Kada je započeo objavljivati, djela su se redala jedno za drugim te se polagano stvarao bogat opus koji je postao jednom od središnjih odrednica izgradnje moderne Hrvatske.
Kip Miroslava Krleže u Zagrebu, FOTO: Wikipedia
Jedan od rijetkih koji se istaknuo i kvalitetom i kvantitetom svoga rada, Krleža zauzima 30 metara polica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Rukopisnu je ostavštinu u 14 drvenih sanduka podijeljenih na 349 kartonskih mapa 2001. godine, po isteku moratorija koji je odredio sam književnik, njegov univerzalni nasljednik Krešimir Vranešić darovao knjižnici. Književnik se okušao u svim književnim žanrovima kroz široke tematske raspone, od pjesništva (dijalektalnog također), novela i drama pa sve do romana i esejistike. Također je uređivao i nekoliko književnih časopisa, a svako slovo koje je napisao donijelo je novitete i preusmjerilo tokove dotadašnje književnosti. Primjerice, njegovi romani Povratak Filipa Latinovicza i Na rubu pameti nastaju prije temeljnih djela europskog egzistencijalizma, a u sebi okupljaju sve temeljne egzistencijalističke značajke. Stoga i ne čudi što je nekoliko puta predložen za Nobelovu nagradu koju, nažalost, ipak nikad nije dobio.
Ovaj beskompromisni filozof i intelektualac isticao se svojom erudicijom te lakoćom izražavanja i razumijevanja najkompleksnijih društvenih problema, a uživao je u poziciji sam protiv svih. Suprotstavljao se jednakim žarom ekstremizmu, društvenim i književnim modama te politici. Iako je bio ljevičar, žestoko je kritizirao i socijalistička zastranjenja svoga doba. U svom časopisu Plamen 1919. godine jednim od najkontroverznijih tekstova, Hrvatska književna laž, objavljuje rat hrvatskoj književnosti i kulturi. On kritizira književnu tradiciju i želi srušiti jedan sustav kako bi se moglo govoriti o novoj umjetnosti za novoga čovjeka. Naviknut na udobniji život i okorjelo se držeći vlastitih stavova, u vremenu Drugoga svjetskog rata odlučio je primiriti se te se nije pridružio partizanskom pokretu jer je i među njima imao neistomišljenika. Svejedno mi je tko će me ubiti, rekao je jednom prilikom. Ipak, sačuvao je živu glavu zbog svoje kulturne i umjetničke veličine.
Bobočka, Jadviga Jesenska, ali posebno barunica Castelli, koju je u filmskoj adaptaciji Gospode Glembajevih sjajno odigrala Ena Begović, samo su neki od likova koji snažno obilježavaju Krležin opus. Fatalne žene nepoznatog porijekla i mračne prošlosti koje su sve samo ne obične te sa sobom donose fatalnu kob, ali i stvaralačku inspiraciju, navodno su dijelom inspirirane Krležinom suprugom Belom. Glumica zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta, čija se životna uloga često preklapala s glumačkom, bila je dominantna na sceni, upečatljivog i snažnog karaktera, a Krležu je bezuvjetno podupirala. Supružnici čija je ljubav tijekom 62 godine braka prolazila mnoge kušnje ipak su bili i politička i društvena elita, a njihov je dom bio središte intelektualnih gibanja. O njihovoj povezanosti svjedoči i anegdota da je Krleža Belu jednom uznemireno probudio usred noći kako bi joj saopćio da se barun Lenbach netom ustrijelio. Naravno, to se dogodilo samo na papiru pred Krležom za njegovim radnim stolom (drama U agoniji). Njihova pisma sakupljena su i objavljena u knjizi Bela, dijete drago 2015. godine
Za pisma koja je upućivao Beli sam je Krleža rekao da nisu ljubavna u običnom smislu, kako se već takva pisma pišu, ali su mogla imati ljubavni karakter. Ipak, ona odražavaju veliku ljubav prema supruzi koja je jedina koja ga prati na svoj nervozan način, ali je sva prisutna, tamo na onoj mjesečini hrvatskoj (Zapisi sa Tržiča). Njihov se odnos ne može čitati na konvencionalnoj razini bračnih uloga; bio je mnogo više od toga, što pokazuje i činjenica da se nakon Beline smrti i on za svoj odlazak pripremao tek nekoliko mjeseci, a zatim se svojoj supruzi ponovno pridružio u prosincu 1981. godine
Posljednje počivalište supružnika na zagrebačkom Mirogoju, FOTO: Wikipedia
Miroslav Krleža bio je izrazito upečatljiva ličnost, u umjetničkom smislu bez prethodnika, ali i bez pravog nasljednika. Jedan je od onih rijetkih koji se rađaju vjerojatno jednom u stoljeću, a mi smo imali sreću da je svoju genijalnost uspio prenijeti na papir i pohraniti ju u arhivima povijesti. Prošlo stoljeće definitivno možemo nazvati Krležinim jer je bio kamen međaš te kamen temeljac moderne Hrvatske, a njegove će rečenice biti primjenjive vjerojatno i za sto godina jer je uspio pročitati univerzalnost svakog novog naraštaja: Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu...
