Intervju sa Sejom Sexonom: „Hvala publici koja mi je omogućila lijep život!“
Ususret koncertu u sklopu studentskog festivala SCool fest, popričali smo s Davorom Sučićem, pjevačem Zabranjenog pušenja, poznatijim kao Sejo Sexon.
Ususret koncertu u sklopu studentskog festivala SCool fest, popričali smo s Davorom Sučićem, pjevačem Zabranjenog pušenja, poznatijim kao Sejo Sexon.
Glavni headliner nadolazećeg SCool festa, koji će se održati 17. i 18. travnja, bit će Zabranjeno pušenje. Unatoč tome što su već trideset i jednu godinu na sceni, oni iza sebe i dalje imaju ogromnu vojsku fanova koji će za koji dan moći uživati u njihovim hitovima – „Zenica blues“, „Jugo 45“, „Poso kuća birtija“, „Karabaja“ i u mnogim drugim.
O dugogodišnjem egzistiranju na sceni, o nadolazećem zagrebačkom koncertu povodom SCool festa, ali i o studiranju i školstvu popričali smo s pjevačem benda Davorom Sučićem, poznatijim kao Sejo Sexon.
Jeste li osamdesetih mislili da ćete biti na sceni više od trideset godina kasnije? Rolling Stonesi su na početku karijere rekli da će se smatrati uspješnim ako izguraju još koju godinu – a evo gdje su sad. Hoćete li vi možda po dugovječnosti biti sarajevski Stonesi?
Pa, evo, ne znam. Mislim da u ono doba stvarno nitko normalan ne bi mogao očekivati da ćemo u toj ligi s Azrom, Haustorom, Partibrejkersima trajati predugo. Nismo ni nikada očekivali da ćemo ući u tu ligu. Bili smo djeca podruma i studentskih klubova – to je bio neki naš gušt. Desila se sretna okolnost da je Sarajevo postao grad Top Liste Nadrealista, dobrih filmova i Olimpijade. Nekako je to okrenulo pogled na ovaj grad, a ljudima su stvari postale interesantne i van toga lokalnog miljea.
I uspjeli smo zahvaljujući publici kojoj sam ja beskrajan zahvalan, koja mi je omogućila ovaj lijep život, sva ova putovanja i neke avanture koje smo proživjeli kroz ovo vrijeme i mogu samo zahvaliti tim ljudima koji nas nerealno dugo podržavaju.
Nije vam žao što se cijela priča toliko odužila?
Pa nije. Mi smo svi odustali od nekih svojih namjera. Svi smo nekako ostali u tom poslu; taj posao je postao važniji ljudima koji su se uz naše pjesme ženili, udavali, upoznavali, plesali sentiše – to je postao dio sarajevskog folklora. Mi smo bili nekako – to je luda riječ, ali bili smo – prisiljeni ostati jer bi mnoge ljude uvrijedili da smo prestali raditi, prestali svirati. Mnogim je ljudima to i dan danas važno. Zamisli da netko kaže da se ukida Hajduk ili Dinamo – to je stvar grada, atrakcija. Meni i dan danas ljudi dolaze pred kuću da se slikaju, to dođe ko neki spomenik narodnim herojima.
Koje su prednosti i mane sviranja u danima „bratstva i jedinstva“ te sviranja danas? Dobro, danas ne biste imali problema kad biste rekli: – Crko Marshall…
Svaki dan donosi nova pravila, nove odnose, nove relacije. U ono doba bilo je malo tricky raditi ovakve stvari i dosta je bilo teško zbog izdavača i cenzure provuć' neke ideje, a da ti ih netko ne podvuče žutim. S druge strane, danas je puno te neke hiperprodukcije i zasićenosti: dnevno se pojavi pedeset novih spotova, pedeset novih pjesama – danas je teško sve to pratiti, teško je u svemu učestvovati. Da se čovjek samo time bavi, ne bi stigao popratiti sve što se pojavi na dnevnoj bazi. U ono doba bio je teži put, posebno u Jugoslaviji. Međutim, kada bi uspio, onda je stvarno mogao reći: – Mama, I'm on the top of the world. Danas se pojaviš na televiziji, dovoljno je imati sto maraka i nekom ih uredniku staviti u džep – i to je to.
Koliko su bila teža vremena, toliko su izvođači bili originalniji nego što su danas…
Pa ne samo to. Većina tih izvođača je ostala: Rundek, Houra, Neno Belan – to su ljudi koji se i dan danas bave muzikom jer onaj tko je prošao kroz to sito mogao je poslije nastupati i u New Yorku. Teže je bilo uspjeti u Sarajevu nego napraviti međunarodnu karijeru. S obzirom na to kakvo je okruženje bilo, pogotovo što se tiče socijalno obojenog rocka, takve su stvari imale stvarno dug put dok su došle do publike. Do veće publike. Lako se moglo po fakultetima svirati – mi smo 4 ili 5 godina bez problema svirali u klubovima.
Od Sloge pa nadalje..
Je, pa do Kuka koji je zapravo bio klub medicinskog fakulteta, pa Cedusa koji je bio klub pravnog fakulteta, AG-a koji je bilo klub arhitekture i građevine – i tako dalje. Ta je scena nama bila dostupna, ali čim smo izašli na veću scenu, odmah se desio „Crko Marshall“. To je na kraju ispao dobar PR i prošlo je bez nekih ozbiljnih posljedica, ali kad bi se ovakvi bendovi pojavili na sceni, uvijek bi imali neki problem – zvao se ti ili Riblja Čorba ili Azra.
Kad smo se već dotaknuli Marshalla, diplomirali ste povijest na temu „Crko Marshall – sukob omladinske supkulture i jugoslavenske službene politike“. Kako ste obradili tu temu? Jeste tu anegdotu ukomponirali u rad?
Pa je, ona je neki light motiv cijele priče, ali šira tema govori o omladinskoj štampi, o alternativnoj sceni u Sloveniji, Laibachu, o Poletu, o svim tim supkulturnim događanjima koja su imala veliku podršku u omladinskoj štampi. To je bio jedini medijski kanal kroz koji smo se svi profilirali. Od trenutka kad bi ti Polet objavio intervju ili recenziju, ti si u stvari postao poznat na cijelom tom prostoru. Mislim da je to bio jedan veliki kotačić u našoj karijeri. To je bilo zanimljivo vrijeme kad je vlast financirala svoju supkulturu, pa je partija financirala svoje disidente. Svi su ti domovi omladinske kulture i svi ti omladinski časopisi su u stvari bili vrlo radikalno otvoreni protiv te Vlade i to je bio jedinstven slučaj u povijesti. I zbog toga mi je bio interesantan za obraditi.
Povijest ste završili prije otprilike šest godina u Zagrebu. Koji vam je bio motiv da upišete fakultet i kako vam je bilo studirati u Zagrebu?
Cijeli život pokušavam producirati povijesne dokumentarce. To mi je neki hobi, alter ego, a za to mi je bilo potrebno neko profesionalno zvanje da to ne bude neko žutilo, nego da to stvarno budu neki dokumentarci koji imaju težinu. Tako sam došao do svoga prvog pilota. Napravio sam demo jednog dokumentarca, a ovih dana, kad uhvatim vremena, pokušat ću s nekom televizijom napraviti finalnu realizaciju. To ide dosta sporo jer su zadnje godine nenaklonjene takvim projektima i malo se ulaže u takve stvari. Nisam se još uvijek proslavio s tim, ali ne odustajem.
Svojevremeno ste i medicinu studirali. Kako to da je to propalo i je li vam žao?
Pa nije to propalo. Ja sam zapravo apsolvirao na medicinskom fakultetu i onda je počeo rat; promijenila se lista prioriteta i počeo sam se udaljavati od te branše, nekih projekata, a na kraju nikada nisam dao tih deset zadnjih ispita. To ovako zvuči puno, ali na medicini to nije puno jer je u Sarajevu na medicini bilo 58 predmeta.
Studirali ste i u Sarajevu i u Zagrebu. Biste li mogli dati neki svoj osvrt na obrazovni sustav u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini?
Generalno, kvalitetna je nastava. Ajde, kriteriji nisu svugdje isti, ali ono što mislim da nije dobro je to što ljude ne upute na to kolika je potražnja za poslovima. Kad sam ja studirao na Filozofskom, i dalje su upisivali 22 arheologa, mada je vrlo izvjesno da arheoloških ozbiljnih projekata u Hrvatskoj nema. Školujemo mlade ljude koji će te poslove raditi negdje drugdje. Čini mi se da se to radi mehanički, bez pravog plana i bez prave perspektive za mlade ljude. To što ćete vi dati mladom čovjeku diplomu i potrošiti neka dragocjena sredstva koja su ionako mala… Mislim da je u Hrvatskoj samo 1 % BDP-a za školstvo.
Tako malo para da, de facto, školujemo ćorke ili ljude koji će se eventualno zaposliti negdje u Njemačkoj, Austriji. Treba ljude koji upisuju fakultet informirati o stanju na tržištu. Kad vidiš konobaricu, često se desi da je ona zubar, a dečko na pumpi – magistar sociologije. Dešavaju se te neke tužne karijere. Ne kažem da je to sramotno, ali inženjere zapošljavamo na takva mjesta za koje je dovoljna srednja škola, tako da tu dosta ode sredstava i praznog hoda zbog neodgovorne politike. Sama nastava na Filozofskom je bila dobra. Te predavače poslije vidiš na televiziji i to su stvarno vrhunski ljudi i profesionalci. Imamo još uvijek dobre stručnjake, ali pitanje koliko imamo priliku da iskoristimo to znanje.
Dosta sada o školstvu. Hoće li se vratiti Top Lista Nadrealista?
Čisto sumnjam… Ljudi su u nekim svojim projektima, obavezama: Đuro ima Malu kliniku, Zena ima neku svoju kompoziciju, Nadreality show.. Trenutno kod njih nema nekog interesa.
Što se benda tiče, iza sebe imate deset albuma. Od albuma „Das ist Walter“ prošla je trideset i jedna godina. Zanima nas kako publika prihvaća ove novije pjesme ili inzistira samo na starim pjesmama?
Uvijek tu citiram Jasenka Houru koji je rekao da je nova pjesma ko nova frizura – u početku je svima čudna, a poslije se svi naviknu. Tako je i s pjesmama. Ja sam već dugo u tome, pa znam s koliko su skepse bile dočekane pjesme kao što su „Pišonja i Žuga“ ili „Fikreta“ – uvijek je to bilo nešto drugačije od onog što su ljudi očekivali, što su čuli prije i uvijek je trebalo vremena da se naviknu na nove pjesme. Ova neka poslijeratna izdanja donesla su dobre pjesme, tako da su pjesme poput „Karabaje“, „Yugo 45“, „Možeš imat' moje tijelo“, „Poso, kuća, birtija“ postale dobro prihvaćene. Mislim da imamo dobar balans između dobrih i starih pjesama.
Što publika može očekivati na SCool festu?
Upravo to. U zadnje vrijeme smo dosta starih pjesama vratili iz osamdesetih i to se ljudima dosta dopalo. Taj prvi dio koncerta baziran je na osamdesetima, tim prepoznatljivim stvarima, ali ima i pjesama koje su nastale poslije.
Ako želite uživati u bezvremenskim hitovima Zabranjenog pušenja, dođite na drugi dan studentskog festivala SCool fest.
