„Želim razbiti stigmu da je sramota ići psihologu, da je sramota biti bolestan“

Dubravka Pešorda uspješna je studentica pete godine psihologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu koja posljednjih godinu dana radi u struci kao istraživačica tržišta. Brojnim je svojim vršnjacima slična po ogromnoj ljubavi prema Harryju Potteru, a ono što ju od većine njih razlikuje dugogodišnja je borba s depresijom i anksioznošću. Nakon javnog priznanja na ovogodišnjem Psihofestu o svemu što je proživjela, svi koji su ga čuli ostali su zapanjeni iskrenošću i snagom mlade kolegice. S Dubravkom smo razgovarali o svemu što psihička bolest sa sobom nosi, a progovorila je i o nekim savjetima kojih bi se svi oboljeli trebali držati.

– Imam osjećaj da moram pričati o tome i da trebam pričati o tome. Ja sam stručnjak mentalnog zdravlja, ako ja neću pričati o tome, tko će? Ako je meni to bauk, što da očekujem od ljudi druge struke, od manje obrazovanih ljudi? Jako, jako želim razbiti stigmu da je sramota ići psihologu, da je sramota biti bolestan. Ne želim da se o psihičkim bolestima priča samo kad netko zabije avion u planinu ili kad se dogodi pucnjava u školi. Psihička bolest nije nešto što se događa nekim drugim ljudima, već svima oko nas.

Dubravka je tijekom druge godine faksa prekinula dvogodišnju vezu koja bi se prije mogla nazvati mučenjem nego kvalitetnim odnosom. Kako sama kaže, nasilna, puna omalovažavanja, puna nabijanja krivnje, psihički zlostavljačka veza srušila joj je samopouzdanje do ništice, a, kako to već biva, bilo joj je jako teško izvući se iz toga odnosa. Kad je napokon uspjela, stvari su pošle po zlu.

– Tada sam upala u baš grozno stanje. Prvih je par dana to bilo normalno – prekineš dugogodišnju vezu i tužan si, nikakav si, sjediš doma i plačeš. Svima je to OK. I onda se samo oduži. Više nemaš pojma ni koliko to traje, ni je li to OK jer nemaš s čim usporediti. Prijatelji ti kažu da se malo trgneš, da odeš trčati, a ti ne možeš ustati iz kreveta. Znala sam se buditi u 5, 6 ujutro i zakasniti na faks u pola 1 popodne. Imala sam osjećaj da je gravitacijska sila kreveta prevelika. Možda bih uspjela ustati, ali onda bih morala hodati, tuširati se, suočiti se s ljudima – ne, užas. Možda drugi dan.

Ubrzo su svi oko nje shvatili da se tuga zbog prekida oduljila i da bi možda trebala potražiti pomoć. U to je vrijeme volontirala na Hrabrom telefonu oko čega se, ističe, poprilično trudila i to joj je bilo jako važno. To je bila sreća u nesreći jer je upravo volontirajući počela razmišljati o tome kako bi zaista trebala potražiti pomoć.

– Kad radiš kao savjetovatelj nekim drugim ljudima, onda tvoji problemi ne mogu ostati zakopani; jednostavno to nije posao koji možeš raditi na autopilotu, da te ne dira. Svaki put kad bih ja pomislila da sam dobro – a to bi bilo kad sam uspijevala potrpati sve te probleme pod tepih – tada bi se dogodio poziv koji bi me izbacio iz takta.

Iako je tada dobila prve poticaje za odlazak na psihoterapiju, kao i uvid u to koji joj pravac najbolje odgovara, okidač je za Dubravku predstavljala potpuno druga situacija koja ju je potresla i natjerala da ne čeka više ni trenutka.

– Mjesecima su me ljudi poticali na traženje pomoći i uvjeravali me da to nije ništa strašno, no u jednom sam trenutku bila na organiziranim vježbama na Rebru, u psihijatrijskoj, i doveli su curu u stanju i sa situacijom praktički identičnom onoj u kojoj sam ja bila. Ona je bila nešto starija, ali sjećam se da se radilo isto o nekoj lošoj vezi, nabijanju krivnje i doveli su ju u stanju živčanog sloma, potpune rastrojenosti, nije mogla prestati plakati, morali su je jako sedirati kako bi bar na trenutak prestala. Gledala sam ju i slušala cijelu priču i tada sam shvatila da je jedina stvar koja nju i mene dijeli moja kuta – to totalno mogu biti ja – danas, sutra ili za tjedan dana, ali bit ću na njenom mjestu ako nešto ne promijenim.

Krenuvši u savjetovalište na fakultetu, Dubravka se nije uspjela pronaći s dvama savjetovateljima koje je promijenila, no to ne smatra lošim. Važno je, kako kaže, ustrajati i ne odustajati, mijenjati terapeute dok se ne pojavi onaj čiji rad zaista ima utjecaj na to da se pokrene određena promjena u vama samima.

– Puno ljudi naleti na krivu osobu i pomisle da to nema smisla, na mene to ne djeluje i to je to, nema meni pomoći. Ali svi su oni ljudi – isto kao što ti ne odgovaraju svi ljudi, ne odgovaraju ti ni svi psiholozi i to je sasvim u redu. Ja sam kod psihologa imala treću sreću – moj sad već dugogodišnji terapeut bio je treći kod kojega sam otišla. I ovi kod kojih sam bila prije bili su mi OK, ne mogu reći da mi nisu pomogli, ali nije mi to bilo to. Bili su stručnjaci i dobro su radili svoj posao, ali se nije dogodio klik, osjećaj razumijevanja koji je izrazito bitan za napredak. 

U vrijeme najjače depresije, odnosno, čak nakon što je terapija počela djelovati, Dubravka je bila prilično suicidalna, kao što je slučaj s većinom oboljelih od depresije.

VEZANO

Naučite kako se psihološke metode primjenjuju u svakodnevnim radnim zadacima kroz praktičan posjet poduzeću

---

– Prije same dijagnoze bila sam dosta suicidalna. Jedini je razlog, kad danas pogledam, zbog kojeg se nisam ubila što je to zahtijevalo energiju. Depresija nije tuga, ne mogu ju nazvati tugom. To je praznina, apatija, bar je za mene bila. Ništa te ne veseli, ništa te ne motivira, ni za što nemaš energije. Da sam tada mogla pritisnuti neki gumb i umrijeti, učinila bih to. No sve su dostupne metode tražile neku energiju. Istraživanja pokazuju da se najviše ljudi ubije kad se krenu liječiti, kad dobiju malo energije i kad shvate u kakvom su groznom stanju dotad bili te odluče da ga ne žele ponoviti. Tako istraživanja pokazuju i to je nekako bilo i moje iskustvo. 

Ono što ju je tada održalo na životu i što joj je pomoglo da ne padne godinu na fakultetu jesu pravila koja si je sama zadavala i kojih se još uvijek nastoji držati jer je inače sklona ići linijom manjeg otpora, a da je to učinila i tada, vjerojatno nikad ne bi ozdravila. Na pitanje kako su reagirali prijatelji na njezino stanje, Dubravka nam odgovara kako su se oni najbliži trudili shvatiti ju, ali da ni njima nije bilo lako razumjeti razliku između bolesti i glumatanja – ljudima takvo stanje nakon nekoliko mjeseci dosadi. Međutim, kako sama ističe, treći joj je terapeut, onaj kojega je plaćala i kod kojega je išla godinu dana konstantno na terapiju, puno pomogao, a ulaganje u psihičko zdravlje smatra najkorisnijim ulaganjem uopće.

– Ljudima se usluge terapeuta čine dosta skupe, a opet, ljudi bez problema dignu kredit za skijanje, za ljetovanje, za operaciju ako im treba, a za ovo je problem. Ima puno edukanata terapije kojima trebaju klijenti da bi uopće mogli završiti edukaciju, zbog čega su oni često puno jeftiniji, a ne bih rekla da su manje kompetentni i kvalitetni. Neki edukanti to čak nude i besplatno. 

Danas je Dubravka, kako sama kaže, relativno dobro. Muči ju ponekad sezonska depresija koja se pojavi zimi, ali u tim se slučajevima obrati psihologu koji uskače kao terapeut. Nada se da će jednoga dana i sama, obogaćena vlastitim iskustvom, pomagati ljudima kao psihoterapeutkinja. A dotada nastoji popularizirati psihologiju i skinuti stigmu sa psihičkih bolesti poveznicom vlastitih simptoma i popularnih serijala poput Harryja Pottera, Gospodara prstenova, o čemu ćemo uskoro moći čitati više na blogu koji je u pripremi.

– Ono što bih željela da ljudi znaju jest da proces psihoterapije i liječenja nije nimalo ugodan. Ja to uvijek opisujem kao da moraš sebe kao osobu razbiti i ponovo sastaviti na neki novi, na neki bolji način. Ne treba očekivati kratku i laganu terapiju; lagana neće biti sigurno; promjene nisu lagane, ali su ponekad nužne. Htjela bih poručiti da neće biti bolje samo od sebe jer nijedna se bolest ne poboljšava tako da odstoji. Ako je vama teško, onda imate problem, onda problem postoji. Nitko vam sa strane ne može reći imate li ga ili ne; osobna je patnja jedan od kriterija za dijagnozu poremećaja. Tako da, ako se osjećate loše, potražite pomoć – poručuje Dubravka na kraju nastojeći ohrabriti sve koji se nađu u sličnoj situaciji i dati im nadu.