Ljetna škola u Nizozemskoj: kiša, pivo, izlet i radno vrijeme
U trenutku u kojem završavam studij i planiram ostatak svog života, došla sam u Nizozemsku ne bih li otkrila mogu li ovdje živjeti. S jedne strane Nizozemci imaju odličnu prometnu povezanost, lijepe krajolike, ukusna piva i zavidan engleski, ali s druge strane pretjerana kiša i prekratko vrijeme za „shopping“ otežavaju bezbrižan život. Hoću li se razuvjeriti?
U trenutku u kojem završavam studij i planiram ostatak svog života, došla sam u Nizozemsku ne bih li otkrila mogu li ovdje živjeti. S jedne strane Nizozemci imaju odličnu prometnu povezanost, lijepe krajolike, ukusna piva i zavidan engleski, ali s druge strane pretjerana kiša i prekratko vrijeme za „shopping“ otežavaju bezbrižan život. Hoću li se razuvjeriti?
Kao ona koja lagano postaje ovisna o ljetnim školama, nakon prošlogodišnje jedne, ljetne škole u Danskoj, ove godine ljeto provodim na dvije lokacije. Prvo sam tri tjedna živjela u Rusiji, slušajući različite kolegije o lingvistici i kulturi, razgovarajući s Rusima i Ruskinjama i pokušavajući objasniti Amerikancima tko je Vuco. Taman kad sam se počela osjećati dobro i izlaziti na dejtove, morala sam se preseliti u Nizozemsku. Nedjelja je popodne, tjedan dana kasnije, sjedim uz laptop.
Slušam cimera Kineza kako se tušira i pjeva pod tušem. Nekoliko je stvari ovdje važno imati na umu. Prvo, to da stan (dom) ne dijelim samo s cimericama, nego smo mješovito, muško-žensko društvo. Ajme, možeš li se zaključati u svojoj sobi? – bila je mamina prva reakcija. Pitala sam svoje nizozemske prijatelje je li to ovdje uobičajeno i rekli su mi da je. Kad čovjek malo bolje promisli, shvati da je takav raspored skroz normalan. Četvero nas je na jedan toalet i jednu tuš kabinu (svatko ima umivaonik u svojoj sobi). Da smo četiri cure, bila bi nevjerojatna gužva – dok bi u muškom stanu gužva bila nadoknađena količinom nereda.
Zanimljivo je i to što Kinez može pjevati, za razliku od mene, koja sam promukla. Hladna Rusija mi nije mogla ništa, ali ove nizozemske kiše… Ne mogu ja to. Red kiše, red sunca; temperatura od 16 do 21 stupanj. Jakna, šal, kišobran, vodonepropusna odjeća… I što je najgore od svega, ljeto je, pa se prostorije ne griju. Prošli smo tjedan u učionicama svi sjedili u hoodicama i jaknama. A ljeto je...
Sad prehlađeno-bolesna moram razmišljati i o odlasku u ljekarnu ili trgovinu. Nizozemci imaju karakteristično radno vrijeme trgovina: uglavnom zatvaraju oko 17 ili 18 sati. Ja sam svaki dan od 9 do 17 na faksu, tako da ne znam kako ću se teleportirati. S druge strane, u Rusiji u kojoj sam bila do nedavno, većina dućana radi 24/7. Kad bi čovjek samo po tome gledao, donio bi potpuno pogrešne zaključke o ekonomijama.
Izlet preko pakla do raja
Jučer smo svi zajedno (grupica od 30-ak ljudi) išli na izlet po ovom dijelu Nizozemske (uz granicu s Njemačkom). Moj dan je odmah započeo avanturistički. U liftu sam srela brazilski par s koferima, koji je selio iz doma u hotel. Kako su shvatili da će zakasniti, obećala sam da ću reći organizatorima da ih pričekamo. Svi smo se sastajali na kampusu, koji je udaljen manje od deset minuta autobusom (od toga 5 minuta vožnja, ostalo šetnjica). Oni su otišli napraviti check-in, a ja sam sjela u autobus. Već na prvom zavoju sam shvatila da sam sjela u pravi autobus, ali u krivom smjeru. Uključila sam GPS i pokušala otkriti u kojoj ću točki biti najbliže kampusu.
U pretpostavljenoj najbližoj točki pritisnula sam STOP. Međutim, tada smo prešli preko mosta na suprotnu stranu grada, prema periferiji. Izišla sam i shvatila da: 1) neću stići na izlet, 2) nemam POJMA gdje sam. Poslala sam poruku Brazilcu kojeg sam upoznala u ljetnoj školi i pitala ga može li mi proslijediti brojeve onog brazilskog para, da im se javim i kažem im da ću sada ja biti ta koja kasni. Večer prije smo svi četvero zajedno bili u irskom pabu, tako da je Pedro spavao. Fast forward: Javit će mi se tek nekoliko sati kasnije.
Odlučila sam sačekati autobus koji ide do mog doma, a kasnije i na kampus. Ušla sam u njega i na Central stationu (gdje je dom) susrela dvije cure koje, isto kao i ja, kasne, i žele svejedno ići na izlet. Jedna od njih bila je studentica psihologije iz UK, a druga je Ukrajinka koja živi u Izraelu. Tu Ukrajinku nisam baš favorizirala proteklih dana, jer jaako jaaako puno priča, ima čudan naglasak i tiha je. Uvijek se naprežem ne bih li je shvatila, a mislim da joj to smeta. Da sam u tom trenutku znala da ću s njom zaglaviti sljedećih nekoliko sati, mislim da bih izišla iz autobusa i otišla spavati. Bilo kako bilo, sve tri smo otišle na kampus. Kad smo stigle tamo, shvatile smo da smo zakasnile 13 minuta i ekipa je već bila otišla.
Psihologinja je odlučila ostati na kampusu uz WI-FI i dozvati nekoga u pomoć, a Ukrajinka i ja smo krenule prema centru grada (Central station je glavna stanica svih autobusa i vlakova, a i naš studentski dom). Sjetile smo se da bismo mogle pokušati dozvati nekoga tko je na tom izletu i pitati možemo li im se kako pridružiti. Ušle smo u moju sobu i ugledale moja dva cimera: Talijana i Kineza s početka priče, u donjem rublju, tek ustale iz kreveta. Objasnile smo im situaciju i Talijan mi je dao broj nekog frajera kojeg je upoznao i za kojeg zna da je na izletu. Ukrajinka ga je nazvala s mog mobitela (ja sam promukla, jel…). Nakon nekoliko MINUTA razgovora (jao, tko će platiti moj roaming račun?), misteriozni muškarac dao je svoj mobitel nizozemskoj demonstratorici koja nas je vodila na izlet. Ona nam je poručila da možemo doći vlakom i autobusom, i da im se možemo pridružiti. Vožnja vlakom traje 20-ak minuta (i košta 4 eura), a kada dođemo u grad, moramo još stići do muzeja. Budući da sam izlet inače platila 35 eura, odlučila sam riskirati.
Otišle smo na stanicu, na vlak, pa na autobus. Ona nije prestala pričati cijelim putem. Uspoređivala je vrijeme, obrazovanje, ekonomiju, društvo, povijest i politiku Ukrajine i Hrvatske, Rusije i Srbije, Izraela i Nizozemske. Ono što je bilo najgore u svemu, ja nisam mogla sudjelovati u razgovoru (zbog promuklosti, a i zato što ona nije uzimala zraka...). S vremena na vrijeme ispustila sam neki aah zvuk, bilo kao iznenađenje ili kao znak tuge ili sreće. Napokon smo stigle pred muzej i nazvale (ovaj put sam ja telefonirala) Talijanovog poznanika, pa demonstratoricu.
Muzej je zapravo ogromni park s različitim kućicama, vjetrenjačama/mlinovima, životinjama… Zove se Open Air Museum i jedan je od rijetkih takvih na svijetu. Loša strana bila je ružno vrijeme, ali dobra strana je bila što ću se sada moći izgubiti i nestati Ukrajinki iz vida. Čim smo ušle, shvatila sam da će ona ići gledati ono što većina turista gleda. Ja sam odlučila hodati uz životinje i popeti se na najvišu vjetrenjaču. Nakon nekih 40 minuta, postala sam malo usamljena. Ugledala sam staru pivovaru i ušla unutra. Slobodnom procjenom procijenila sam da su tri frajera koji proučavaju kako se i od čega radi pivo isto na ljetnoj školi. Počeli su gledati neki video i odabrali njemački kao jezik titlova.
– Oh, you speak German? – prokomentirala sam. – Do you speak German? – pitali su me. – No, – lagala sam. – Do you speak Dutch, or English?, – pitali su me. – English. – potvrdim. – Ok, – rekli su, i pustili video ispočetka.
Nakon što smo šutke odgledali video, otišli smo u prostoriju do. Tamo je simpatični striček točio probno (tester) svježe pivo. Vidio nas je (njih je bilo troje + ja) i natočio nam četiri bombice piva. Kucnuli smo se (znam da se to tako ne kaže, ali ja to tako zovem obično), pogledali u oči, nazdravili, i popili to pivo. Nije bilo loše, stvarno! Tako je počela druga faza mog izleta: druženje s trima mladićima. Nijemac, Škot i Nizozemac. Ne mogu još otkrivati previše detalja jer me strah da ne pročitaju ovo i odluče da se ipak ne žele družiti sa mnom. Osjećam se kao Misty u Pokemonima.
Nakon posjeta muzeju, sjeli smo u autobus (jedan od one trojice sjedio je sa mnom) i izbacili su nas u drugom gradiću. I u tom sam se gradu vozila brodićem po kanalima (zamisli, još jedna Venecija), a nakon toga smo slobodno šetali i jeli. Kako cijelog izleta ne bi ni bilo da nam se nije javio Talijanov (cimerov) poznanik koji je bio na izletu, osjećala sam potrebu zahvaliti mu. Nisam znala kako izgleda; znala sam samo kako se zove. On je znao kako se ja zovem (jer me pitao to na kraju drugog razgovora telefonom). Dok smo svi zajedno šetali gradom, otvorila sam svoju torbu da dohvatim bocu Jane (u boci Jane je sad voda Evian, da). Puhnuo je vjetar i odnio akreditaciju s mojim imenom. Ona je pala ispred momka koji je šetao iza mene. Momak ju je podignuo i uzbuđeno viknuo moje ime. Znate tko je to bio? Da, Talijanov poznanik. Inače Grk iz Soluna, biolog.
Mislim da bi pouka ove priča bila: kada pomislite da vam se netko ne sviđa, život će vam stvoriti priliku da s tom osobom provedete neko vrijeme i promijenite mišljenje. Ako se osjećate usamljenima, otiđite u muzej/pivovaru i možda tamo upoznate nekog novog. U Rusiji nije toliko hladno, ali u Nizozemskoj stvarno stalno pada kiša.
